Izdvajamo

 

PIŠE: SRĐAN PUHALO

Povod za ovaj tekst je prebijanje trojice Bošnjaka u Prijedoru koje su prije tuče fino upitali  "Odakle ste i jeste li vi balije?!". Dodamo li tome prošlosedmični nestašluk Hrvata sa plinskom bocom u Tomislavgradu i prebijanje bajkera iz Čačka zbog neadekvatnog stajlinga na Baščaršiji, jasno je da ne postoji velika razlika u razmišljanju i ponašanju između nacionalističkih pizda u sva tri konstitutivna BiH naroda.

Nego zašto su nacionalisti pizde?


Zato što skoro uvijek napadaju u grupi.

Zato što uvijek napadaju samo kada su na teritoriji na kojoj su većina.

Zato što uvijek napadaju slabije od sebe.

Zato što uvijek napadaju iznenada i s leđa.

Zato što kasnije na sudu mole i preklinju za milost.


Naravno, iza svakog ovog pizde batinaša stoji „elita“ iz političkih partija, sa univerziteta i medija koja ga priprema da tuče, malterira ili ubija bez griže savjesti druge i drugačije od sebe. Oni im daju alibi i pomažu da shvate:


Da je njegov narod toliko superioran da je sasvim normalno da tuče ili maltretira pripadnike drugog naroda.

Da je njegov narod uvijek bio žrtva i nikad zločinac.

Da je pripadnost grupi i bespogovorno pokorovanje grupi najveća vrlina i garant opstanka pojedinca.

Da se mi uvijek branimo, a u samodobrani sve je dozvoljeno i nema zločina.

Da nacionalni cilj opravdava svako sredstvo.


Upravo ti nacionalisti sa kravatama, leptir mašnama, uređenim bradama i naočarima će uvijek naći razumijevanje i opravdanje za „nestašluke“ svojih nacionalističkih pizdi objašnjavajući to prirodnom selekcijom, vjekovnim težnjama njihovog naroda za nezavisnošću ili istorijskom nužnošću. 

Odmah da razjasnimo „Pička to je polni organ, a pizda to karakterna osobina“, kao što to onomad reče doktor Grujić u filmu Variola Vera .



Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.