Na današnji dan prije 23 godine SDS je nasilno preuzeo vlast u Prijedoru koristeći se klasičnim vojnim pučem. Jedna od prvih odluka novog rukovodstva općine bila je da otpusti sve zaposlene Hrvate i Bošnjake, a 30. april bio je uvertira u sve ono što će se dešavati u ljeto 1992. u Prijedoru.

Na izborima 1990. pobjedu u Prijedoru odnijela je SDA, dok je SDS bio na drugom mjestu. Ove dvije stranke formirale su koaliciju, a načelnik općine postao je Muhamed Ćehajić. Tako je ostalo sve do 30. aprila kada je SDS, uz pomoć jedinica JNA, policije lojalne SDS-u i drugim paravojnim snagama, preuzeo vlast.

"Zbog svih ovih razloga odlučili smo da preuzmemo vlast u Opštini Prijedor, a time i punu odgovornost za miran, bezbjedan život svih građana i naroda u našoj opštini, za zaštitu njihove imovine, za uspostavljanje pravne države, za organizovanje privrede i normalnog života grada i sela na području Opštine. Poručujemo svim građanima Opštine Prijedor da na ovim našim pitomim Kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka, čemu teži slugansko i fanatično krnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine", dio je iz Proglasa novog rukovodstva Općine Prijedor objavljenog na radiju Prijedor 30. aprila 1992.

Krizni štab odgovoran za najveće zločine


Na mjesta otpuštenih Bošnjaka i Hrvata 30. aprila došle su osobe lojalne novom rukovodstvu SDS-a. Na čelo MUP-a postavljen je Simo Drljača koji će kasnije u zločinima u Prijedoru igrati jedno od ključnih uloga.

"Tada su prema nekim dijelovima općine Prijedor, naprimjer prema Kozarcu, postavljene barikade tako da stanovništvu nije bila dozvoljena sloboda kretanja. SDS je uspostavio svoja pravila ponašanja na nivou Općine Prijedor, a u suštini to je vrijeme priprema napada na ostala naselja u Prijedoru", kaže za Klix.ba historičar Jasmin Medić.

Nakon vojnog puča,vlast preuzima Krizni štab koji je učestvovao u organiziranju masovnih zločina na području Prijedora. Na mjesto načelnika Prijedora dolazi Milomi Stakić, dok će legalno izabrani načelnik biti odveden u logor i pogubljen.

"Pored Stakića i Drljače, tu su Milan Kovačević, Boško Mandić, Vladimir Arsić, Slobodan Kuruzović itd", kaže Medić.

Samo 22 dana poslije nasilnog preuzimanja vlasti bilježe se i prvi veći napadi na nesrpsko stanovništvo Prijedora. Napad na mjesto Hambarine izveden je 22. maja, na Kozarac 24, a u tom vremenskom periodu formirana su i tri prijedorska logora, Keraterm, Omarska i Trnopolje.

Odgovorni i danas na slobodi


"Teško je iz Prijedora danas govoriti o 30. aprilu, danu kada je nasilno srušena legalna i prvi put demokratska vlast a započelo ono što je oličeno u masovnoj grobnici Tomašica", kaže za Klix.ba bivši logoraš i sekretar Udruženja logoraša Prijedora Sudbin Musić.

Musić smatra posebno bolnom činjenicu da su mnogi koji su aktivno učestvovali u zločinima u ljeto 1992. i danas na slobodi te se nalaze na istaknutim pozicijama u Prijedoru.

"Pored teške ekonomske situacije i segregacije koja je upravo počela 30. jula 1992. godine, na scenu su stupili oslobođeni ratni zločinci a na njoj se previše dugo pa čak i u institucijama vlasti nalaze brojni čija je uloga bila ključna kako i prilikom nasilnog prevrata, tako i u režiranju onoga što je od Prijedora napravilo paradigmu patnje i stradanja civilnog stanovništva, posebno Bošnjaka u ljeto 1992.godine", kaže Musić za Klix.ba.

Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Barem što se tiče haškog suda, "prijedorski slučaj" je poprilično jasan domaćoj i svjetskoj javnosti. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je u periodu od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5209 građana Prijedora, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.

Klix.ba