Izdvajamo

 

Volim, četvrtkom, da objavljivam lijepe vijesti, pa tako ćemo i ovaj.

Jutros, na fudbalskom igralištu FK Bratstva, sam našao Sabita Čustića dok je zalijevao travu, a koju je posijao prije dvije hefte.

"Ja sam relativno zadovoljan s obzirom da nam vrijeme ne ide na ruku, ali mi to ne možemo promjeniti. Mi smo imali jednu kišu u stvari to je bio jači pljusak koji nam je nanio više štete nego koristi"priča mi Sabit. Ipak on je zadovoljan i planira za dvadesetak dana prvu kosidbu, dosijati još gdje bude falilo, dodat će tečno gnojivo, preko lista koje ide, za jačanje korjena i onda ćemo to prepustiti FK Bratstvu.
Sabitu sam obećao da ću i idući četvrtak slikati travu na igralištu.

Svratio sam i kod Adnana-Dade Hrnića ali ga nisam našao kod kuće. Kod njega sam naišao dok silažiraju.
Napravio sam par slika iz štale koja je puna sa muznim kravama. Rega mi reče da u štali ima skoro pa sedamdeset krava, junica i teladi. Više o ovom biće drugom prilikom, kad Dadu nađem kod kuće.

Preko puta Spomen obilježja u Kozarcu, jedan kiosk otišao, drugi došao. Juče je počeo sa radom kiosk ili Trafika Kozaračka.

Trasa auto puta Prijedor-Banja Luka već je prešla preko rijeke Starence (Rike) i ide prema cesti koja vodi od Kozarca prema Trnopolju.

Jedna slika iz Prijedora

Ove hefte srećem braću Esad i Dževad Bečić, sinovi od Hasana Bečića. Dževad od svoje rane mladosti živi u Sloveniji, a Eso, prije rata poznati vodoinstalater, je iz logora otišao u Norvešku. Esad-Eso često dolazi svojoj kući.

Branje kukuruza privodi se kraju i uskoro trebalo bi da se počne sa sjetvom pšenice.

Obišao sam i džemat Gornji Jakupovići, sa namjerom da slikam radove na izgradnji Musale. U nastavku slika priča za sebe.

Ove hefte sam zujio kroz sokak Jakupovići u džematu Hrnići.
Ovdje nisam bio više od tri godine ili tačnije od kad je ovaj sokak asfaltiran.

Sediju sam sreo u putu prema kući. Kaže da je dobro i da dvorište sve sama održava.

Kod Hadži Šere Jakupovića sam svratio i malo smo više pričali. Šeru poznajem još od mojih djećijih dana, bio i ostao nasmijan, uvijek raspoložen, posebno vrijedan radnik bio i ostao. On je predsjednik Džematskog odbora (Mutavelija) u džematu Hrnići, zatim pokretać akcije asfaltiranja sokaka Jakupovići i jednog djela puta Gutići. Sjećam se kad je rekao nema počinjanja radova dok se ne sakupe pare za asfaltiranje Gutića da se sastavi sa Dergićima. Na kraju tako je i bilo.
Šero i njegova žena Mevlida su stekli devetero djece. On je dosta dobrog zdravlja.
Danas sam ga slikao sa njegovim Elvisom i unukama Ajlom i lajlom

U nastavku, Ajla i Lajla se vozaju oko mene i Elvisa, dok slikam kuće od Šerinih sinova.

Povodom obilježavanja Nedjelje djeteta, JU Osnovna škola “Kozarac” Kozarac je organizirala Jesenji kros na kome su učešće uzeli polaznici svih razreda naše škole.

Nakon dodjele diploma za osvojena mjesta, učenici su počašćeni raznovrsnim voćem, u cilju podsticanja zdravog načina života.

Ako još niste poslušali novu pjesmu našeg Emira Blaževića koju je za svoje,kako on kaže Kozarčane koji su se vratili a i za ove rasute po bijelom svijetu koji svoj Kozarac nose u srcu i duši snimio novu pjesmu pod nazivom Kozarac i Kozarački kamen.
Ovaj predivni tekst sa melodijom je uradio naš Kozarčanin Besim Krkić a muziku je uradio sam Emir. Suad Bašić Suka je odsvirao gitare a harmoniku i master mix je uradio mladi Banjalučanin Dragan Gligorić Gliga.
Mnogi koji su je već poslušali kažu da je pjesma odlična,emotivna i nostalgična pa poslušajte je i vi.

Danas na četvrtku raje standard za ovo doba godine.

Danas smo sreli dva momka iz Švicarske. Kažu da im je lijepo u Bosni i Kozarcu, a probali su i maslenicu.

Raja pristigli iz Amerike.

To je to za ovaj cetvrtak, a do sljedeceg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremovic

Još samo ovo: Čovjek želi od svakoga da je bolji, a od sina da je gori.

 

 

 

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.