Izdvajamo

Organizacije Udruženja logoraša Prijedor i Kozarac te Udruženje veterana krajine '92-'95. iz Prijedora, polaganjem cvijeća na šehidskim obilježjima u Prijedoru i Kozarcu, učenjem Fatihe i minutom šutnje, obilježile su 9. januar kao dan početka genocida nad Bošnjacima u Prijedoru i BiH - kazao je Feni predsjednik Udruženja logoraša "Prijedor '92" Mirsad Duratović.

Po njegovim riječima, za preživjele žrtve genocida iz Prijedora, bivšer logoraše, šehidske porodice i civilne žrtve, 9. januar je dan početka prijedorskog, ali i generalno genocida nad Bošnjacima, kako u Prijedoru tako i u BiH.

Duratović ističe da je 9. januara proglašeno „ono što će rezultirati do kraja ljeta 1992. godine sa 3.176 civilnih žrtava iz Prijedora, među njima i 102 djece i 256 žena“.

- U temeljima RS-a nisu, kako to patrijarh srpski kaže, ali i skoro svi političari iz RS-a, kosti najboljih srpskih sinova. U temeljima RS-a su kosti moga petnaestogodišnjeg brata, moga oca, dida, nane, kosti još 102 djece, a u tim temeljima sam mogao biti i ja koji sam, eto, uspio preživjeti i tri prijedorska logora i živi štiti i još mnogo toga - ističe Duratović.

Dodaje da će i dalje nastaviti 9. januar obilježavati kao dan početka genocida nad Bošnjacima „iako je u Prijedoru već 7. januara 1992. godine skupština srpskog naroda Prijedora donijela odluku o priključenju Prijedora autonomnoj regiji Krajina“.

- Ovdje je opet sve krenulo malo ranije nego u Republici Srpskoj. Mi bi trebali obilježavati 7. januar kao dan početka genocida nad Bošnjacima, jer su tada već formirane paralelne institucije u ovome gradu. To demantuje izjave srpskih predstavnika ovdje, udruženja porodica poginulih boraca, da je ovdje sve počelo 30. maja 1992. godine - kazao je Duratović.

Po njegovim riječima, „činjenice dokazane u svim sudskim procesima u Haškom tribunalu i pred Sudom BiH govore nedvosmisleno, a i dokumenti, arhivska građa, da je ipak ovdje u Prijedoru sve počelo 7. januara 1992. godine formiranjem paralelnih institucija i civilne i policijske vlasti u Prijedoru“.  

(FENA)

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?