Izdvajamo

Tamo gdje se pitoma i plodna kozaračka ravnica pretvara u planinu i gdje vjetar njiše klasove žita po posljednjim brežuljcima nadomak Kozare, dok se u daljini čuju rika jelena i cvrkut ptica a kozaračka ravan sljubljuje se s Kozarom, starom planinom koja šuti već milijunima godina, otvarajući svoju utrobu tek rijetkima sretnicima, tamo započinje ova priča… Ovdje je oduvijek Kozara bila stjecište živoga svijeta, bila je oduvijek otok za duše umorne i one u nevolji i od tada do danas čuva mnoge tajne, dajući ih na kapaljku onima koji su živjeli s njom i u njoj.

Ovo je samo jedna priča o Kozarcu i Kozari, o njihovim tajnama, o onome što se šaputalo godinama, desetljećima, stoljećima. Priča o davnim vremenima, priča koju su kroz historiju sačuvale generacije, govoreći o Kozarcu kao o svjedoku vremena. Sačuvana jer je pričala o jednoj nesrećnoj ljubavi…

Priča počinje još s kraja 19. i početkom 20 stoljeća, u Kozarcu, maloj bosanskoj čaršiji koja se nalazi baš ispod ove naše Kozare. Na puškomet od Prijedora, u onaj vakat kada je Bosna i Hercegovina bila pod upravom (okupacijom) Austro-Ugarske monarhije. Kažu da je austro-ugarski poduzetnik Karl Schmucer, putujući u Banja Luku svratio u ovaj kraj i kada je vidio šume kozaračke odlučio otvoriti pilanu u podnožju Kozare, na mjestu današnjeg izletišta Stara pilana. Bio je to prvi industrijski pogon u podkozarskom kraju koji je zaposlio stotinjak Kozarčana i bio važan izvor prihoda za taj, uglavnom poljoprivredni kraj. Među zaposlenim iz ovog kraja se izdvajao i naočiti momak pun života Mehmed Kulašić.

Jedna od najpoznatijih kozaračkih legendi vezana je upravo za Staru pilanu i bogatu porodicu austrijskog investitora... Prenosila se priča s koljena na koljeno da je Mehmed svojim izgledom, pjesmom i svirkom uz saz i gitaru ili harmoniku, više se niko ne sjeća, uzbudio mnoga djevojačka srca u Kozarcu i okolini. Njegova malo tamnija put i njegov umilni glas dok bi pjevao sevdalinke ili kakve romance nisu ostavile ravnodušnom ni lijepu Mariju, kćerku austrijskoga poduzetnika, koja je s roditeljima živjela u “Bijeloj kući” bavarskoga stila, uz najljepši planinsk buk na našoj ljepotici Starenicu.

U toj kući je živjela , ona Marija.... Djevojka sjetnih očiju i tužnog osmjeha.... Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, tražila je svoje mjesto pod suncem, tražila je ljubav koja će je grijati. Nekog s kim će moći podijeliti ono što nosi u sebi. Nekoga kome će moći svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome će moći vjerovati, ko će je nasmijati i razumjeti momente kad su joj oči zamišljene i tužne ....

A onda … onda, je jednog dana, u Marijin život neočekivano ušao on. Osoba koja je bila tako drugačija od toga što je ona zamišljala i željela. Fascinirala ju je njegova sirova ljepota i njegov umilni glas…

Isto kako je neočekivano ušao u njen život, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da se ušulja u njen svijet, da zid koji je ogradila oko sebe sruši kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.... Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj dešava, da u ovoj “divljini” ona može biti tako sretna, tako ludo voljena....

Nije prošlo puno zaiskrila je ljubav između mladoga Mehmeda i tada već odrasle austrijske ljepotice. Nemoguća i “zabranjena ljubav” bogate Austrijanke i siromašnoga Kozarčanina, je unaprijed bila osuđena na propast, a ljubav ko ljubav, vješto je nalazila skrovita mjesta i rasplamsala sevdah dvoje mladih ljudi.

Legenda dalje kaže da se iz njihove tajne ljubavi rodilo i dijete, nažalost nesretnoga usuda kao i ljubav onih čijom strašću je začeto.

Jednoga dana, kaže legenda, pred Mutničkom džamijom, slučajni prolaznik je pronašao mrtvo novorođenče, umotano u novine na njemačkom jeziku! Na novinama je, kažu, bila adresa Karla Schmutzera. Priča se brzo raširila po maloj čaršiji i stigla do kuće gazde Schmutzera, najbogatijeg Kozarčanina. Zarad časti, iako duboko potresen skandalom, Karl vraća kćerku nazad u Austriju a Mehmed ostade u svom Kozarcu.

U znak pokore Karl naredi gradnju male katoličke kapele, kako bi se, prema predanju, “iskupio za svoje i grijehe svoje mezimice Marije”. Kapelica je kažu izgrađena na mjestu gdje su dvoje mladih ljubovali…

Junak ove priče, Mehmed Kulašić, kozarački ljepotan i zavodnik, ostao je, zagrljen sjetom i melanholijom do kraja života u svom Kozarcu. Nije više ni izlazio iz kuće. Samo je ponekad uzimao saz ili harmoniku i sjetno pjevušio sevdalinku “Voljelo se dvoje mladih”.

Kao mala utjeha od njegove ali i potonjih generacija, ostao je čvrst spomen na jednu nesretnu ljubav u legendi o “Mehmedovoj crkvi”, kako su malu kapelu prozvali njegovi Kozarčani.

Od svega je ostala jedna legenda i akcija pokrenuta od strane Kozarčana, da se obnovi ovo zdanje koje su četnici porušili u toku proteklog rata, kao i sve druge vjerske objekte na ovom području. Ovih dana Mehmedova crkva stoji kao uspomena, zabranjenoj ljubavi.

Mnoge naše prve ljubavi su započele upravo ovdje na Staroj pilani, mnogi zaljubljeni parovi i dan danas odlaze na Staru pilanu i do Mehmedove crkve, jer kažu da to mjesto ima neke mistike u sebi… A Starenica, plaha i bistra, tiho žubori i kao da nam hoće šapnuti još mnoge neispričane tajne...

U priči sam koristio dijelove teksta sa stranice : www bosanskaposta.no


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na web-stranici: 64 gostiju i nema prijavljenih članova

paucina poslje kise.jpg

"U svojoj sam sobi našao odgovor na pitanje: koji je ključ uspjeha? Plafon mi kaže da je ambicija visoka, prozor mi reče pogledaj svijet, sat reče da je vrijeme zlato, ogledalo mi reče: ne sudi nikoga po vanjštini, vrata mi rekoše: gurni jako da bi dostigao svoj cilj, i na kraju, pod mi reče: ostani skroman, ti si samo stvorenje."

Meša Selimović