Izdvajamo

Sta će Beograd uskoro reći na Brammertzovo pitanje: „Pa, gospodo, kakve novosti imate za mene?" Imajući u vidu sve što se do sada događalo, sve blefove, lažne potjere i sve mutne igre međunarodnih faktora i srbijanskih tajnih službi, upletenih u priču koja traje već petnaest godina, najpošteniji odgovor bi glasio: „Gospodine Brammertz, general Mladić još nije umro, a kad će - ne zna se" Ima li kraja blefovima kojima službeni Beograd objašnjava frustrirajuću činjenicu da je haški optuženik general Ratko Mladić i dalje na slobodi? Početkom ove nedjelje propala je još jedna „potjera" za ovim ratnim zločincem. Umjesto Mladića, policija je, tek da se ne vrati praznih ruku, zgrabila sitnu ribu - izvjesnog Gorana Radivojevića, ugostitelja i vlasnika etno-sela u Aranđelovcu. Za sada je jedino sigurno da Mladićevo višegodišnje skrivanje dobija na cijeni, što je neka vrsta generalovog unapređenja. Naime, Vlada Srbije je nedavno odlučila da udesetorostruči nagradu za informaciju koja bi dovela do hapšenje najtraženijeg haškog bjegunca, koja sada iznosi deset miliona eura. Politika je na tu vijest reagovala karikaturom objavljenom na prvoj strani lista, na kojoj je na Mladićevoj epoleti upisan znak eura i cifra deset miliona.



Kako piše beogradska štampa, nakon ovog poteza Vlade Srbije telefon 9191, koji je kao posebnu liniju Bezbjednosno-informativna agencija (BIA) uvela još u maju 2006. godine, zvoni bez prestanka. Telefon je, naravno, zvonio i dosad, ali se s druge strane žice još nije čuo glas koji bi doveo do Mladićevog hapšenja. Pozivajući se na izvor iz BIA, novine takođe navode kako mnogi građani koji se intenzivno javljaju posljednjih dana ističu da to čine „iz patriotskih razloga"!? Ma, kada su to Srbinu bile važne pare? Elem, 9191 gori li, gori, a sve se zapravo pretvorilo u opštenarodnu zabavu, da ne kažem šprdnju.

Predsjednik Nacionalnog savjeta za saradnju sa Haškim tribunalom Rasim Ljajić  izjavio je kako ne očekuje da će povećanje nagrade za informacije o Ratku Mladiću i Goranu Hadžiću doprinijeti njihovom pronalaženju. Svojevremeno je Carla del Ponte tajno angažirala „lovce na glave", koji su gluvarili Srbijom u potrazi za bjeguncima sa podužeg spiska haških optuženika. Bili su to profesionalci koje je jedino privlačio novac. Jedan od njih snimio je trenutak kad Goran Hadžić užurbano napušta svoju kuću u Novom Sadu, pošto mu je prethodno „krtica" iz Ministarstva inostranih poslova, na čijem je čelu bio Vuk Drašković, javila da je iz Haaga stigao nalog za njegovo hapšenje. Ove fotografije su poslužile kao dokaz da Srbija obmanjuje međunarodnu zajednicu i sabotira saradnju sa Tribunalom. Međutim, Carlini „lovci na glave" odavno su napustili Srbiju. Ipak, deset miliona eura privlačna je para, pa nije isključeno da se neki od tih avanturista ponovo, na svoju ruku, upute na Balkan.

Ali ako Ljajić ne vjeruje da će te pare biti korisno potrošene - a on je čovjek koji je jedan od najupućenijih u slučaj Mladić - kome je onda ovaj mamac bačen? Kad se bolje razmisli, ostaje samo jedno ime. To je Serge Brammertz, glavni tužilac Haškog tribunala, čovjek koji Srbiji poklanja prolazne ocjene na njenom tromom putu ka EU. Brammertz uskoro dolazi u Beograd, a mjesec dana kasnije saznaćemo je li njegov izvještaj negativan ili pozitivan po Srbiju. Svima u regionu važnija je Srbija koja se približava evropskoj porodici, nego Srbija koja tapka u mjestu, ali to nije razlog da joj se po svaku cijenu gleda kroz prste.

Šta Beograd eventualno može reći na Brammertzovo pitanje: „Pa, gospodo, kakve novosti imate za mene?" Imajući u vidu sve što se do sada događalo, sve blefove, lažne potjere i sve mutne igre međunarodnih faktora i srbijanskih tajnih službi, upletenih u priču koja traje ima već petnaest godina, najpošteniji odgovor bi glasio: „Gospodine Brammertz, general Mladić još nije umro, a kad će - ne zna se". Na ovu ironičnu dosjetku inspirisao me je poznati beogradski intelektualac i advokat Srđa Popović, žestoki protivnik velikosrpskog nacionalizma, koji je tu skoro izjavio kako „Srbija samo čeka da Mladić umre". To bi, po njemu, bio idealan ishod za sadašnju vlast koja nipošto ne želi „da se suoči sa novim procesom za genocid, što bi moglo dovesti u pitanje i opstanak Republike Srpske". Uzimajući sve u obzir, Popović procjenjuje da je to isuviše velika cijena „koju nijedna vlast u Srbiji neće biti u stanju, niti se usuditi da je plati".

Naravno, Tadić će ignorisati ovakve i slične teorije. Ali kud god da krene, makar se našao pred samim vratima EU, čeka ga jedno te isto pitanje: „Šta je sa generalom Mladićem?" Tadić ima neku priču, svedenu na to da „Srbija čini i činiće sve što je u njenoj moći da uhapsi Mladića". Ali, to je odgovor koji nikoga ozbiljnog, a pogotovo Mladićeve žrtve, ne može zadovoljiti. „Moja je dužnost da zatvorim stranicu istorije zvanu Ratko Mladić", rekao je uoči posjete Vukovaru, gradu na Dunavu na kojem su zločinačke jedinice JNA, uključujući i Gardijsku brigadu, iskalile sav svoj bijes i sravnile ga sa zemljom, a 300 zarobljenih ranjenika odvele iz vukovarske bolnice i strijeljale na Ovčari. Nema sumnje, Tadić radi mnoge dobre stvari. Svjestan je da Evropa vidi u njemu svog favorita i da mu ugled raste. Međutim, to što je ratnih 90-ih bio samo „običan profesor psihologije", te da - kako je izjavio zagrebačkom Jutarnjem listu - nije njegovo da sudi ko je najveći krivac i upoređuje uloge Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, ne oslobađa ga obaveze da srpskom narodu kaže da je u njegovo ime izvršena agresija na Hrvatsku i BiH i da su pritom počinjeni strašni zločini. A to još nismo čuli.

izvor: Oslobodjenje.ba

Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji četa,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

Opširnije...