Izdvajamo

Piše: Čejko Kahteran

”Jes vala onaj cojek pametan. Ama sve u dragoga Boga zna. Kad ga insan slusa i gleda, nama mu je jasno sa se radio o skolovanu cojeku. Bog zna kakve je skole zavrsio kad nako zna sve” Rijeci su kojima je nas stariji narod opisivao njekog ko je bio ”nacitan” ili skolovan. Imao je nas cojek ,uvijek, veliko postovanje prema znanju i onima koji imaju znanje.

Bilo je znanje zajedno sa postenjem i obrazom jedno od onih osobina koje se krasile izuzetne ljude. Da, skola i skolovanje je njesto cime se cojek oblikuje. Prema rijecima nasih starih je skolovan insan bio i pametan insan i dobar cojek. Dali je to tako ili nije, ostavljan svakom da sam zakljuci. Ali se rado sjecam cojeka koji je izuzetno cjenio znanje, cjenio skolu, i u djeci , dobrim ucenicima vidio buducnost. A on, iako nije imao neku skolu, mogao je posluziti kao primjer nacitane osobe.
Sve do pocetka 70 tih godina proslig vika, nije postojao njeki pravi put od Ibrahima Omanovica pa do skole u Barama. Ako si bio na putu prema skoli, onda bi malo prije Ibrahimove cuse skreno livo. Uz same Ibrahimove tarabe i kraj njegove medje vodio je puteljak, nogostup prema skoli. Nakon njekolko stotina metara desno, se odvajao nogostup uz Vejsilovu Ikanovacu ili Redzim Josik koji su vodili za Redak. A za skolu samo ravno.

Uz bare, kraj vejsilove sume, kroz Hamzinu sumu pa se pojavi jedna krcevna. A ispod krcevne uz samu ivicu Vejsikovog sumerka i kroz Hasibovu sumu stizes do Vilenice. Ispod Vilenice a uz samu zicu kojom su ogradjene Ahmine bare, nogostuo je nastavljao dalje. A onda se na desnu stranu pojavljuje put uz Vilenicu, ”pravi” put kojim se moglo stici do Ahmine kuce zapreznim kolima.

I tu, u sred....niceg desno od puteljka bila je Ahmina kuca u kojoj je zivio sa svojom Hatidzom. Imali su i jednu cerku Nuru koja se udala na Gradinu za Mehmeda , sina od Ale Omanovica. Sa onog nogostupa, stotinjak metara na desno bila je jedina kuca u barama izmedju Ibrahima i sve do Zarica. Dvoriste kuce je pocinjalo od nogostupa i bilo je pokriveno travom. Kuca je bila uz samu zivcu prema putu a ulaz je bio sa live strane, od pojete ispod koje se nalazila sodurma u kojoj su ”stanovale ” njihove krave od kojih je jedna bila ogromna i zvala se Bundava..
Uvijek su imali dobre krave, nako za primjer. Jedan pendzer od kuce gledao je na Klenik i bare a rugi je bio okrenut prema putu uz Vilenicu za redak. U kucu se ulazilo od pojete kroz verandu. Nako usku, obiljenu bjelom zemljom. Iz verande su jedna stara ,teska vrata vodila u jedno predsoblje u kojem je bila smjesteno nesto garderobe i nekih sitnica. Iz predsoblja se ulazilo u dvi sobe.

U sobu na livo iz predsoblja, nikad nisam usao, a ne poznajem nikog ko je to uradio osim Ahme i Hatidze. Kad insan udje u onu sobu desno, a vrata se otvarala na livu stranu, odmah bi jos iz predsoblja mogo vidjati furnu ozidanu od petnjaka u kojoj su lozili vatru, kuhali, pekli. Takvu furnu nidje vise nisam vidjo. Al bila je njesto plaho lipo. Na furni je uvjek bila cana sa varenkom koja je stajala, da se upihka. Ravno sa vrata a njekolko koraka napred, bila je jedna drvena secija, na kojoj je bilo mekahno siljte i jastuci uz duvar.

U drugom kraju sobe bio je jedan krevet sa strozom koja je bila napunjena sevarom (jedna vrsta trave koja je prilicko ostrai raste u mozvarnim djelovima bara) kao i jedan jastuk.
Na duvaru uz sam pendzer visila je lampa na gas a kraj furne na jednoj skemliji bio je fenjer koji je Hatidze nosila po noci kad bi isla na sjelo.Duvarovi u sobi su bilo nako zuckasti, jer je Ahmo pusio a Hatidze starija nije mogla biliti duvarove svaki dan. A cesto bi Ahmo imao druzinu koja je tu bila, kartala, pusila. Krevet je bio Ahmin. Hatidze je sjedla na siljtetu kraj furne a gosti bi sjedli na seciji.U toj kuci sam bio mlogo puta. Iso sam kod Ahme traziti para u zajam.

Ahmo Dzenanovic, jedan od sest sinova Jakupovih.

Po zavrsetku Drugog svjetsog rata radio kao carinik jer je ,jos tada, imao ”veliku” maturu. 6 godina skole. Osim toga je Ahmo bio veoma ”promucuran” cojek. Bio je vlasnik vise desetina hektara bara(livada) . Podosta sume i malo manje obradive zemlje uz potok prema Grabovaci. Zemlju je kupovao, iznajmljivao bare, ili kosio, susio i sjeno prodavao. To mu je bio izvor zarade a ponekad je znao reci kako je dosta toga ”zaradio” na kocki. Volio je Ahmo igrati sljage. Bio je jako otvoren cojek ali se nije previse druzio sa narodom.

Ne da nije zelio nego nije imo vremena. Izmedju kuce i malog potocica imali su bascu, sa paprikama, paradajzom i ostalim povrcem. Preko ljeta bi Hatidze na sabahu ustala pa zahlada okopala bascu a Ahmo bi za rose kosio travu. Onda bi je zajednicki rastresli prije nego sto Sunce ucicvari i insan haman disati nemere. Kad ugrije, Ahmo bi lezao u hladovini josica izmedju kojih je napravio”krevet” od drva, nabaco bujade i sjena na krevet. Tu je Ahmo odmaro.

Uvjek ga je cojek mogo vidjeti kako cita neke novene, Bog zna koliko stare, pocesto pozutle od vremena. A kad je ostarjo imo je i naocale , ali je pola okvira bilo od zice. Zivjeli su veoma jednostavno iako su mogli zivjeti kako su god pozelili. Kad insan naidje pored njihove kuce pa pogleda one duvarove izvana, koje je zub vremena nagrizo, a Ahmo ih zastitio kojekakvim komadima pleha. Za njekog ko ga nije poznavao pogled na njihovu kucu bi mogao dati utisak da tu zivi njeka sirotinja koja ni za kruha nejma. Ali....... pogled moze i da prevari.

Nisu nikada sceli da dovedu sebi struju jer to nisu smatrali nekom potrebom. Covjek koji je proso tako mnogo, kroz zivot, borio se da prezivi, puno radio, morao je u starosti da bude bolestan, ali ne i Ahmo. Jedino sto mu se raspolozenje naglo mjenjalo, ponekad. Iz nekog razloga je mene volio pa kad bi me vidio da trcim za kravama sa knjigom u ruci reko bi”Mali, poreni tu kravu vamo, u baru” Bara je bila ogradjena o trave u izobilju. Kad bih to ucinio, on bi mi reko da sjedem u hlad pod jednu jabuku koja je boila na sred bare i da na miru ucim. I uvjek bi mi pricao o znacenju skole za zivot.
Jednog ljeta hodamo mi ko gluhe kuje po vocu kod Ene. Ja, Ale ,Eno Kod kuma Ejuba doso njegov sestric Fudo, djecak nasih godina koji nam se pridruzio.
Zvirnjajuci okolo i trazeci njesto da radimo, primjetsmo da Ahmo i Hatidze njedje odose. A onda njeko od nas dobi sjajnu ideju. ”Hajmo u Ahminu bascu traziti bostana”, jer smo bili sigurni da ga uzgajaju. U stilu Bleka Stene, Zagora ili Mirka i Slavka iz crtanih romana, polako se prifuljamo u bascu iz Grabovace da na njeko nebi vidjo. Hodamo po basci, nejma bostana da mu jebes majku. I nako ko ljuti sto bostana nejma, odrmamo njekolko stabala bjeli sljiva, ko ono iz inata. Uberemo njekolko krastavaca da ”jedemo”.

A onda njeki od nas je uzbro jednu papriku i mazno u glavu onog do sebe. Bio je to znak za ”borbu” U nedostatku drugog oruzja, brali smo paprike i paradajz i gadjali jedni druge. Kad vise nije bilo paprika krenemo ponovu istim putem u Grabovacu a onda na Redzin baretak. Kraj potocica u hladu,lezali smo jeli krastavce prije nego smo krenuli dalje.
Dugo je trajala ”istraga” ko je sjebo Ahminu bascu, al niko nija na nas posumnjo, jer su nas svi poznavali kao lipe momke, dobre djake i mirne. Al pogled more i prevariti. Istrga je prekinuta al mislim da je kum Ejub njesto znao ili sumnjo jer mi je jednom, mnogo godina kasnije postavio pitanje”Koli ono razjeba Ahmine paprike” i smije se.
Razbolio se Ahmo, umre. Dzenaza klanjana. Hatidze otisla da zivi kod cerke Nure. A onda je Nure dosla da pokupi njeke stvari koje su trebale Hatidzi. Nasla je jedan tefter sa imenima duznika kojima je Ahmo pozajmio para a nisu stigli vratiti.

A Nure, nije bas bila njeki bankar niti pohlepna, izdere onaj tefter k da nije ni postojo.I tako kroz to kupljenja je Nure nasla ”njesto”gotovine na raznim mjestima u kuci i oko kuce. Nisu to bile njeke pare. Tek tolko da je insam mogo kupti jedno nova auto direktno iz fabrike. A njesto kasnije umrla je i Hatidze Ahmina.

Kuca je razvaljena a sa njenim nestanokom zavrsila se istorija o covjeku koji je bio daleko ispred svoga vremena. Covjeku koji je mogao da zivi raskosno, da se prosipa novcem ali koji je odabrao da zivi jednostavno.Bas onako kako je naviko da zivi. Njeko more biti je reko ”bas je bio cicija”, more biti, al more i nebiti. Covjek je zivio onako kako je zelio i kako se sretnim osjecao.

Volio bih da je barem jos njekolko hiljada osoba upoznalo tog jednostavnog ”cudnog” cojeka velikog srca i izuzetne inteligencije.

Neka ti je vjecni rahmet Ahmo ali i tvojoj Hatidzi i.........oprosti za paprike. Pogled moze i da prevari.


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na web-stranici: 107 gostiju i nema prijavljenih članova

safet uz kozarcane.jpg

Emil Velić podsjeća da je upravo u Kozarcu obnovljena i svečano otvorena prva džamija u RS-u, zbog čega je dobila naziv "Prva džamija nade", jer su je prije 17 godina otvorili predstavnici Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine i tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. "I ovdje je zanimljivost da je sve urađeno sredstvima građana, a jedna od najstarijih mještanki, Fatima Hadžić, dala je svoju životnu ušteđevinu, čime je zapravo i počela obnova ove 'prve džamije', sada već davne 1999. godine", prisjeća se Sakib Džaferović.