Izdvajamo

piše: Drago Perković

Prije nego bace cvijeće niz strme litice, prije dozivanja imena svoje dijece,braće I očeva,prije jauka majki i sestara,molitve i prolijevanja suza vidjeće rodbina I prijatelji ,u poslednjim momentima,lica najdražih...i vidjeće ih,već 25 godina zaredom, samo oni.. nedokučivu istinu njihovog smaknuća i dalje skrivaju zločinci iz Prijedora..naše komšije...naši prijatelji...naši sugradjani...nekadašnji i nakaradni..

Oni koji su ih izveli iz autobusa na samo korak od slobode,oni koji su pucali u potiljke I uspravna ledja ljudi koje su poznavali.Oni koji bi trebali skrivati sebe a ne skrivaju..

I dalje ti masni,prljavi,do očiju krvavi Prijedorski psi rata pljuju za tabutima pokojnika,jednostavno jer je krvoločni Prijedor norma I način njihovog življenja..kolijevka obitavanja nemilosrdnih ubojica..Pokazuje to i Briševo,i Kozarac,i Hambarine,i Kamičani,i Rizvanovici,i Ljubija..

I pokazivace tužnim godišnjicama koje slijede.Izostaju riječi iskrenog kajanja i onih čije naredbe su dzukele sprovodile u djelo,nedostaju samoubistva ubica,zakon I Seweningen,izostala je I kazna Boga,kazna naroda..Izostaje bistro more mladosti sa obala Sane...Jedino,svih ovih godina, ne izostaju bol I tuga.I dalje,Zemljom Svetog Trojstva,niču male I stidljive spomen ploče na duše onih koji su se usudili da žive...
Pokoj im Vječni...

Mislim na moju djecu, mislim na djecu cijelog svijeta. Oni su nevini. Ne bi ih trebalo hraniti mržnjom pa da sutra postanu gori od onih koji su nam napravili toliko zla.

Ipak...Ipak treba im reci da bar znaju. Ne moraju niti da mrze niti da praštaju.

Oni to ne mogu za nas uciniti ali moraju znati da im se isto to može desiti.