Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Kraj memorijalne sedmice Srebrenice i kolektivna dzenaza u Prijedoru

Prozivjeli smo jos jednu sedmicu, ali ne onu svakodnevnu ispunjenu porodicnim poslovnim obavezama. Ova nije bila obicna sedmica, nego sedmica u kojoj smo ispratili jos jedan 11. juli i to po dvadest i drugi put. Sve oci svijeta bile su uprte u Potocare, najtuznije mjesto na svijetu, gdje se svake godine odrzavaju dzenaze. I ove godine svoj zadnji smiraj nasla je sedamdeset I jedna zrtva genocida, a medju njima i sedam maloljetnika. Svoju podrsku majkama Srebrenice i ostalim clanovima familija, dali su mnogobrojni ucesnici Marsa mira. Sirom BIH i ostatka svijeta obiljezavane su komemoracije, mirne setnje, organizovane izlozbe fotografija i likovnih umjetnika na ovu temu, koncerti ozbiljne muzike, pozorisni komadi, prikazivani filmovi, drzana predavanja uz poruku da se Srebrenica nikada ne smije zaboraviti. Ovim mnogobrojnim skupovima prisustvovale su razne licnosti iz svijeta politike, sporta, umjetnosti, svako ponaosob sa jednim zadatkom, da se radi na osvjescivanju ljudi, na obrazovanju, na izgradnji buduceg mira, postovanja i tolerancije medju svim ljudima bez obzira na porijeklo, naciju, vjeru, spol, drustveni status.

O Srebrenici je napisano toliko dirljivih clanaka, novinarskih izvjestaja, poema, snimljeni dokumentarni filmovi, tako da ja kao individualac ne mogu nista posebno dodati, osim svojih subjektivnih zapazanja i potresnih, bolnih osjecanja koja uvijek izazivjau ovakvi dogadjaji.

Na jednom sam bila aktivni sudionik I vec sam pisala o tome. The Vigil je odrzan u Camden Town-u, u Londonu 9. Jula 2017. godine. Tom prigodom procitana su prezimena I broj zrtvava Iz svake porodice u nemogucnosti da se procita 8372 imena pojedinacno, jer bi za to trebalo mnogo vise sati. Ucesce je uzelo preko 40 ucesnika, polagani ljiljani u znak sjecanja na zrtve Srebrenice, djeca su pustala bijele balone koji simbolisu mir i pobjedu dobra nad zlim. Na ovom skupu kojem je prisustvovalo oko stotinjak nasih ljudi, takodjer smo odali duboko postovanje I prisjetili se svih zrtava genocida na opcini Prijedor. Medina Bilal iz Kozarca prisutnima je dala vise informacija o 31. Maju, Medjunarodnom danu bijelih traka, o zloglasnm logorima na ovoj opcini. Procitana je I poema o Tomasici koju je napisao nas Kozarcanin Mirsad Solakovic, a ja sam citala odlomak iz poeme “Hava majka Prijedorcanka” Admira Muhica koja nikog nije ostavila ravnodusnim. Moju pjesmu pod nazivom “Bosanske majke” na bosanskom i engleskom citale su Dr Emina Gunic Elkazovic i Misba Sheikh. Pored srebrenickog cvijeta na reveru, nosili smo i bijele trake na rukavu, jer ima mnogo toga sto Srebrenicu I Prijedor povezuje. To je nazalost broj zrtava po kojima je Prijedor odmah iza Srebrenice. Sa jednom jedinom razlikom, a to je da smo mi prezivjeli najgora ratna zbivanja na pocetku rata, a oni 1995. Skoro na kraju rata i to kao zasticena zona UN.

Guildhall, nacionalna komemoracija Srebrenice u Velikoj Britaniji

U utorak, 11. jula sam zajedno sa mnogim drugim Bosancima I Hercegovcima bila pozvana da prisustvujem nacionalnoj komemoraciji Srebrenice u Guildhall-u u Londonu ( Srebrenica Memorial Day). Prisustvovalo je oko 700 osoba, a posjetioci su bili duboko dirnuti sa potresnim govorima svih ucesnika medju kojima su bili I Dr Waqar Azmi OBE, The Chair,

Remembering Srebrenica, Lord Bourne of Aberystwyth, Parliamentary under Secretary of States at the Department for Communities and Local Government, Rt. Hon Nicola Sturgeon MSP, First Minister of Scotland i mnogi drugi uvazeni gosti. Prrikazana je i video poruka Angeline Jolie, glumice, humantarnog radnika I ambasadorice UNHCR-a, prikazan kratki film “Breaking the Silence”, zapaljeno 11 svijeca u znak sjecanja I pcoast zrtvama. Svoj doprinos dali su I najmladji ucesnici, djeca iz razlicitih skola iz VB koja su odala pocast 8372 zrtve, te Sara I Nejra Subasic, koje su citale “Srebrenicku molitvu” (Srebrenica Prayer) na bosansko mi engleskom jeziku. Prisutnima se obratio I Elmedin Konakovic, gradonacelnik Sarajeva, a u muzickom dijelu programa nastupili izvrsni umjetnici Narodnog pozorista iz Sarajeva Adema Pljevak –Krehic (sopran), Elvir Solak (gitara), Amir Saracevic (tenor), Aida Musanovic-Arsic (klavir), koji su pokazali pravi profesionalizam i izazvali buru suza I emocija. Ono sto me je posebno ganulo je cinjenica da su se na repertoaru nasle nase sevdalinke, muzicki obradjene I prilagodjene klasicnoj muzici. Pravi svjetski brand koji s ponosom govori o nasoj kulturi, dugogodisnjem opstanku, bosanskom ponosu , snazi I vjeri. Direktorica Narodnog pozorista iz Sarajeva, Marijela Hasimbegovic svakako moze biti ponosna na ovako vrsne umjetnike koji su izvodili nekoliko muzickih tacaka, a izdvajam posebno “Imam jednu zelju” i “Tebi majko misli lete” . Mislim da je vecina prisutnih plakala. Toj bujici emocija nije mogao da odoli ni Peter Oborune, novinar i urednik, koji je vjerovatno kroz svoju dugogodisnju novinarsku karijeru vidio i dozivio svakakve situacije.

Ono sto ce meni zauvijek ostati u sjecanju su svakako ispovijesti Bakire Hasecic, predstavnice udruzenja “Zena zrtva rata” iz Visegrada I Munire Subasic, predsednica Pokreta majka enklava Srebrenica i Žepa koje su govorile o seksualnom zlostavljanju zena, svojoj boli i patnji za izgubljenim clanovima porodica, o mukotrpnoj borbi sa prosloscu i sadasnjoscu, o traganju za pravdom, koja je veoma spora i mnogim drugim problemima s kojima se suocavaju zrtve rata. Nakon njihovih izlaganja cijela sala ustala je I aplaudirala ovim dvjema zenama, bosanskim heroinama koje se svakodnevno bore da za istinu, pravdu I dostojanstvo. Resad Trbonja, prevodioc, svakako zasluzuje postovanje za profesionalno prevodjenje.

Naravno, ovakve vrste dogadjaja su uvijek prilike da vidimo draga lica koja nemamo prilku da svakodnevno srecemo. Moji sunarodnjaci iz Londona, Lutona, Hertforda, Derby-a, Birminghama, Coventry-a, Manchestra su bili tu, a izmedju ostalih sretoh i Jennifer Stone-Wigg, koja je patron BiH UK Networka I veliki prijatelj nase zemlje. Guildhall je fantasticno mjesto za prijeme, koje fascinira prisutne svojim arhitektonskim dostignucima, prosloscu I izlozenim likovnim eksponatima. Nazalost, zbog tezine cjelokupnog dogadjaja ljepota enterijera pala je potpuno u drugi plan, ali se se nadam da ce biti jos prilika da se vise posvetim razgledanju cjelokupnog objekta.

U nastavku sedmice redali su se mnogobrojni dogadjaji kako u Londonu, tako i u cijeloj Velikoj Britaniji (preko 500 dogadjaja). Svaki od njih zasluzuje paznju, a meni je veoma tesko da pojedinacno izdvojim bilo koje. Da li Srebrenicki cvijet napravljen od 8372 dugmadi u Dewsburry-u. 8372 fildzana kahve u skolopu manifestacije “Sto te nema” u Americi, muzicki performans

Ponosna sam sto zivim VB,u zemlji u kojoj se srebrenicka tragedija i Dan zalosti obiljezava na nacionalnom nivou. Tog dana pala je kisa, nakon skoro dvije sedmice suse. Padala je cijeli dan, neprestano. Kao da je i nebo zalilo za svima onima kojih nema.

I podsjetila nas na svu tugu I bol koji smo prosli. Tugu I bol koju I sada podnosimo, al se uvijek prkosno dizemo. Hvala Remembering Srebrenica I svim drugim organizacijama na svesrdnoj pomoci mome narodu.

Kolektivna dzenaza u Prijedoru

Ta tuga ne odmara nikad. Kao sto to rece moja draga Misba Sheikh u svojoj pjesmi “Sjenke”

‘zivimo u vjecnosti satkanoj od smrti, u ponavljanju, u vracanju unazad, u tuzi koja ne odmara nikad”

Kada zavrsi sedmica Srebrenice, doci ce sedmice Prijedora, Sarajeva, Visegrada, Zvornika, Vlasenice, Foce, Bihaca, Ahmica i sjecanja na mnoge druge kojih vise nema. Oni koji su ostali zivi ostat ce da se bore sa surovom stvarnoscu I egzistencijom, da pisu, fotografisu, istrazuju, slikaju, da uspomene na njih cine zivim. Medju njima “Srcem do mira”, “Izvor”, te svi oni koji su do sada i svoje vrijeme, i svoju inspiraciju I svoju zelju da se ne zaboravi izbacili kroz pisanje pjesama, knjiga, clanaka. A mnogo ih je I ne mogu da spominjem imena, jer se bojim da nekog ne izostavim. Tu je, naravno, neizostavno mjesto mngobrojnih web stranica koje nas svakodnevno informisu o svemu. Hvala svima, a posebno kozarac.eu I nasem Nijazu Caji Huremoviću koji se svakodnevno trudi da svojim objektivom I rijecima zabiljezi dogadjanja u nasoj okolini.

Dok ovo pisem, u isto vrijeme citam informacije o kolektivnoj dzenazi i pokopu na prijedorskoj opcini. U Prijedoru će 20. jula, na stadionu Berek na Skeli, biti klanjana zajednička dženaza za 23 prijedorske žrtve. Najmlađi među žrtvama, koje će nakon 25 godina konačno naći smiraj, imao je samo 18 godina kada je strijeljan na Korićanskim stijenama.

Srebrenica i Prijedor, opcine sa najvecim brojem zrtava u BiH i vjecita inspiracija onima koji zele da ih sacuvaju od zaborava

Ono sto zelim spomenuti je svakako veza izmedju Srebrenice I Prijedora. Srebrenicke zrtve, medju kojima su uglavnom muskarci i djecaci, vise nisu medju zivima. Ostale su srebrenicke majke i svi oni koji u Srebrenici vide simbol stradanja cijele BIH da pricaju u njihovo ime I da se bore da o ovoj tragediji zna i svijet. I drugi gradovi u BIH imaju svoje poznate I nepoznate heroje i heroine. Majke, sestre, kcerke, prijateljice… One koje su se borile za istinu i pravdu i umrle zbog toga. Ostace sjecanja na nastavnice Sadetu I Velidu, na Hajru i mnoge druge zene koje su nazalost ubijene u zloglasnom logoru Omarska. One koje sui male srecu da prezive, ostale su da pricaju o svojim uzasnim ratnim iskustvima . Nusreta Sivac, Jadranka Cigelj su samo neke od 37 zena koje su bile zrtve silovanja u logoru Omarska.

Nusreta Sivac je za svoj dugogodisnji rad i borbu da se silovanje uvrsti u ratne zlocine dobila medjunarodno priznanje. Dobitnica je ovogodišnje nagrade za ljudska prava HAWAR, koju dodjeljuje istoimena međunarodna organizacija sa sjedištem u Berlinu. Nagrada im je uručena u zgradi

njemačkog Bundestaga, uz prisustvo brojnih zvanica, među kojima je bila i jedna od najznačajnijih državnica današnjice, njemačka kancelarka Angela Merkel.

Godine 1996. snimljen je film pod nazivom “Prozivanje duhova“, u kojem su glavne protagonistkinje bile ove dvije hrabree zene.

Avdo Huseinovic takodjer je poznat je po svojim ratnim dokumentarnim filmovima, posebno sa tematikom rata na opcini Prijedor.”Prijedorska polja smrti”, “Bol zakopana sutnjom” samo su neki od filmova koje je Avdo radio i ostavio u amanet zivima. Na ratne teme snimljene su mnogi filmovi, ukljucujuci i “Grbavica”“Halimin put”, “Nicija zemlja”, te dobili svjetska priznanja kao sto su Oscar i Zlatni medvjed. O logorima na podrucju opcine Prijedor pisali su Muhidin Saric, Kemal Pervanic i mnogi drugi o cijim sam djelima vec pisala u predhodnim tekstovima. Admir Muhic napisao je jednu od najpotresnijih poema pod nazivom “Hava majka Prijedorka” i posvetio je zeni koj je izgubila 6 sinova, muza i preko 20 clanova familije. A mnogo je takvih, o nekima se vise ili manje zna. Mnoge prezivjele clanove porodica u zivotu jos samo drzi nada da ce jednoga dana naci posmrtne ostatke svoje djece i dostojno ih pokopati. Zalosno je reci da su to najcesce jedna ili dvije koscice koje pruzaju toliko nade.

Nasim citaocima je vec poznato da je knjiga “Ni krivi ni duzni” vec dozivjela nekoliko izdanja, te da sadrzi kratke biografije i fotografije ubijenih i nestalih sa opcine Prijedor.

Mensur Beslagic, likovni umjetnik iz Kozarca, priredit ce izlozbu slika “Ni krivi, ni duzni” kao znak postovanja zrtvama. U cast Dr Ese Sadikovica svake godine organizuje se komemoracija svake godine u Narodnom pozoristu u Prijedoru, a raspisuju se I konkursi za knjizevnu nagradu pod istim imenom. Nedavno preminuli Vehid Gunic, nas Kozarcanin svoju knjigu “Dr Eso” posvetio je uglednom prijedorskom doktoru koji je bio u logoru Omarska I pomagao logorasima, a ubijen zajedno sa ostalim logorasima u Hrastovoj glavici na opcini Sanski Most. Dr Jusuf Pasic koji je zivio I radio u Kozarcu prije rata , te Dr Sead Sivac, mladi i perspektivni veterinar iz Trnopolja, nazalost su dozivjeli iste sudbine kao i Dr Eso.

Doktori su odigrali veliku ulogu u zivotu logorasa, spasavajuci ih od smrti, Medju njima su I Dr Mensur Kusuran I Dr Idriz Merdzanic koji su imali srecu da prezive.

Medju ubijenim zrtvama je bio i Fikret Hodzic iz Trnopolja, nasa i svjetska legenda i visestruk I sampion u body building-u. Lista je beskrajna i svaka zrtva zrtva I njena porodica ima moje duboko postovanje, ali nemam mogucnosti da svaku pojedinacno napomenem. Svi su oni dostojni naseg sjecanja, jer su “ni krivi ni duzni”.

Beskrajna tuga

Sta reci na kraju? Svako od nas zivi sa svojom pricom. Istina je bolna, borba jos bolnija, a surova stvarnosti svijest og gubitku najdrazih najbolniji. Moji clanovi porodice, amidzici, tecic i zetovi su izgubili zivote u svojim dvadestim. Iza njih su ostala djeca, majke, supruge, sestre, familija….Ostala je vjecita tuga I pitanja “Zasto, zasto, zasto…?”

Zalosti nikada kraja dok postoje masovne grobnice kao sto su Kevljani, neposredno u nasoj blizini, grobnica nad kojom stoji nadgrobna ploca s napomenom da je tu ubijeno 456 nevinih zrtava sa prijedorske opcine. Nedaleko od Prijedora je i Tomasica. Prije rata poznata po rudnika, a sada kao jedna od najvecih grobnica nad kojom jos uvijek traju ekshumacije zrtava na koje familije cekaju godinama. O genocidu su napisani mnogi tekstovi i knjige, a izmedju ostalih i “Genocid u Prijedoru” Mr Jasmina Medica.

Veoma je tesko nabrojati sve ljude koji us pokusali da kroz film, knjizevnost, fotografiju, sport, vjerske aktivnosti, likovnu umjetnost itd, dadnu svoj doprinos da se genocid nikada ne zaboravi. I ove godine su planirane mnoge manifestacije na nasoj opcini, a izmedju ostalih i polaganje cvijeca na sehidskim mezarjima, ispred memorijalnih centara itd.

Nazalost, prica o ratu i stradanjima nevinih zrtava ima svoj pocetak, ali nema svoj kraj.

Kada prodje 20. juli i kolektivna dzenaza, slijedit ce dani sjecanja na Keraterm, Hrastovu glavicu, Omarsku, Koricanske stijene…

A onda ce na red doci Batkovic, Manjaca…Pa Ahmici, Tuzlanska kapija, Sarajevske Markale, Visegrad, Foca….Pa onda sjecanje na pocetak rata u Sarajevu, pa dan napada na Kozarac, posjeta logoru Trnopolje, Dan bijelih traka i sjecanje na ubijenu djecu Prijedora…

I tako to ide u krug…Tuga ne prestaje nikad..

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.