Izdvajamo

Piše: Drago Perković

Merzo..Kajdic..Music...Gaca I ja..Isto k’o Grunf...Bob Rock...Alan Ford...Sir Oliver I Jeremija....il’ samo Jeremija..Oni izmisljeni, mi stvarni..zajednicke nam sulude ideje..Oni uvijek na broju...nama kako bude...I kako je vec bivalo..Spavali smo u trici..baraka 5B...555 ili jednostavnije..stala broj 3...blizu kuhinje..opasno blizu..Gaca, Music I Merzo se prijave na dezurstvo..u sitan sat daje se signal Kajdicu I meni... dvoklek tiho ispliva iz barake..nekad na prozor, nekad odskrinemo vrata..tanki smo...nije problem..

I ne skripi puno..cuje se samo zveket kostiju kroz mrklu I mrtvu noc....raspalimo po mrakusi do kornera koji vodi prema kuhinji...I mirisima..smrad ostavljamo iza nas..ne sav...dio pripada I nasim sjenkama..mala prepreka su dva minska polja...prvo pretrcimo...k’o hijene..uz molitve..Allahu I Bogu..kroz drugo puzimo...mladi partizancici...moramo se hrvati I sa zicom...bodljikava je...para kosti..k’o zilet..jednim okom motrimo I na strazu..muvaju se, a kuda drugo vec po mraku...te dvonozne spodobe..iz drugog minskog polja izlazimo na suprotan korner stale...puzimo do kuhinje...dugo..zbog terena...il’ je blatnjav il’ kvrgav..obicno oboje..a na otvorenom..blizu su I bunkeri sa bratijom...vidimo, jer imaju malo svjetlosti iznutra..

U kuhinji, iz gajbi slazemo kruh u jakne..Mlinar mi davao svoju..poderana ali velika k’o satorsko krilo..onda na red dolaze konzerve..rizicno jer su uz samu zicu ispod koje je I najveci bunker logora Manjaca...dobro cuvano I utvrdjeno mijesto...znali su cak I oni..jednu noc smo znali da smo probudjeni prerano...Musicu dosadilo da sjedi pored kante govana...I sam..da drzi svijecu nekom seronji..cak smo I pricali malo o tome, Kajdic I ja...glad nam, valjda, pomutila razum...izazov nadjacao strah..zacudo obavimo kupovinu kako je i planirana..ja zasjedem iza gajbi kruha...otvorim jedan I naguram ga ribom koliko je moglo stati..Kajdic se vrati...do kase...da plati il’ da priupita za kusur...svejedno sad..punih usta prepoznam skljocanje zatvaraca I prebacivanja metka u cijev...u dijelicu sekunde...sve je stalo..I zalogaj u ustima...I disanje...I srce..I noc..Cujem.

Zove me Kajdic...izadjem, naravno..On stoji sa rukama iza glave, ja stanem do njega...dodiruje nam grudi uperen I drhtav kalasnjikov...cedo se usplahirio...ne zna da li da puca...ili ne..drugi je vec zvrknuo komandu...cvrci k’o pripeka..copor je vec u trku... svjetlost baterija se pod nepravilnim uglovima prelama u mraku..Zacas nas okruze...zrtvu vukovi..bazde na alkaloide...opasno..Spaga je tu...poznajem glas curice..zeludcu drago a I zao poslednjeg zalogaja koji je konacno skliznuo kroz crijeva..brzo ce I nazad...tamo kud je I usao..

Okome se na mene, jer navodno nisam htio odmah izaci..obore me na prasinu I dobro iscipeleju..izbiju ono sto sam pojeo u tri udarca..Zbog jauka...pijanosti I nekakve njihove logike, izvedu nas ispred ulaza...ispred kapije I jedinice..I nastave s orgijanjem..bacali su nas na zicu...gazili...nabijali vojnickim cizmama...udarali baterijama..sakama...pljuvali...I kleli..Jadna Mara, koliko puta su mi je spomenuli...zeni mora da se stucalo dva dana..Zamori nam se bratija..poslije sat ili dva...mi I dalje zivi...I izlupani..Curica pita iz kojeg smo brloga...I obeca nam jos jednu posjetu..u cik zore..

Kajdic se osisa...ja obrijem...zamjenimo dronjke..I postrojimo se sa 300 drugih da nas prepoznaju kad vec nisu pitali imena..Bogovi odlucili da uslise dio molbi.Ja istaknem nateklu ljevicu jer sam par dana prije vracen sa neuspjele I smijesne razmjene..Izmedju mene I Kajdica je Merzo...nas Lenjin...Parola mu ‘’organizuj pa lezi’‘..pozitivan do kostiju...cak nas I zasmijava..Curica se muci sa memorijom...ni majmuni iza njega nisu bolji...prodju nas...olako...Izvedu Gacu na samaranje..I vrate...cuti k’o zaliven..komso..Music se diplomatski izvuce..

Merzo zasmijao I njih..Isti dan na vijecanju odlucimo...mi, vlasnici.. zatvoriti pekaru....uglavnom .zbog zdrastvenih razloga..I ponekog higijenskog prijestupa..Nekoliko dana poslije...momak iz Varoši udje u isto minsko polje da sa grane skine carape...I pasteta mu odnese nogu..rascvijeta je...kao ruzu..zato mene...I danas...kada vidim konzervu od prave pastete...obuzme nekakva jeza ..do koljena..I u obe... ove moje ljevice..

 

Drago Perković

Ali eto život je kao rijeka, tece i ne zaustavlja se.