Izdvajamo

Ko se mača lati
Od mača će i poginuti

Piše: Husein Redzić

Stojan je bio partijski sekretar u Kozaraputevima kad sam počeo raditi u tom preduzeću. Bio je inicijator i organizator smjene prethodnog direktora potajno se nadajući da bi, zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj partijskoj aktivnosti, mogao biti postavljen na to mjesto. Prije toga dugo je radio u GIK Mrakovica, gdje se izrotirao na svim samoupravno društvenim funkcijama, uzaludno pokusavajući da se domogne kakvog rukovodnog radnog mjesta. Bio je prefinjeni, iskusni demagog koji je bio u stanju iskonstruirati i umotati u partijsku ambalažu sve svoje interese.

Nekoliko puta je dolazio i cinkario svoga rukovodioca direktno tražeći od mene da pokrenem postupak njegove smjene i otvoreno se nudeći za tu poziciju. Naravno da sam provjerio sve informacije i pribavio mišljenja odgovarajućih relevantnih osoba koja su opovrgavala Stojanove navode. Njegov rukovodilac uživao je veliko povjerenje naših glavnih klijenata, fondova za puteve. Najveći dio naših radova financiran je od strane fondova za puteve i oni nikad nisu imali ozbiljnijih primjedbi.

Uvidjevši da mu se planovi ne ostvaruju, okrenuo se protiv mene, podmećući mi neistine i dezinformacije. Sebe je smatrao rijetkim primjerom ispravnog komuniste koji je ostao dosljedan izvornim principima Partije. Svi mi ostali bili smo oportunisti, a on je bio na pravom putu. I sve tako do devedesetih proslog vijeka.

A kad su na scenu stupili nacionalisti nije mu trebalo dugo da promijeni šešir. Iznenada je postao puno žešći i gorljiviji srbin nego sto je bio komunista. Jedna paranoja zamijenila je drugu. Sada su Muslimani bili ti koji su bilio protiv njega i koji su činili sve da mu napakoste pa čak i da ga fizički unište.

Kad su se srbi počeli organizirati i dijeliti oružje po mjesnim zajednicama i Stojan je stao u red. Zapao ga je stari model puške, M 48, zvana tandžara, puška nastala poslije drugog svjetskog rata u zavodima Crvena Zastava. Priglivši je ponosno kao da se radi o najnovijem automatu Stojan je vrlo često marširao po Gomjenici, Baltinim Barama i Ćeli, štiteci lokalno srpsko stanovništvo od nepostojećih muslimanskih ekstremista.

Ne vjerujem da je Stojan pucao na bilo koga za vrijeme tog nesretnog rata, ali sama činjenica da se u šestoj deceniji života prihvatio puške i krenuo u borbu protiv nepostojećih protivnika , dovoljno govori o njegovoj paranoji. Puška, iako više muzejski eksponat nego efikasno oružje, mu je ulijevala sigurnost i činila ga značajnim u njegovim očima.

Rat se završio i Stojan je nastavio život kao da se ništa nije desilo. Poslije ga je napala opaka bolest, bolest koja je polako i dugo privodila život ka njegovom kraju. Stojan je trpio bolove sve dok nisu postali nepodnošljivi. A onda je,prosle zime usred jedne noći odlučio da prekrajči vlastite muke i patnju. Izišao je iz kuće, pronašao svoju skrivenu tandžaru na samo njemu znanom mjestu, sjeo na stolicu, podbočio bradu sa vrhom cijevi od tandžare i povukao obarač. Komšija, koji je čuo pucanj i dotrčao, zatekao je beživotno tijelo.

Iz ovog se može izvući vise zaključaka i pouka pa neka svako odabere što mu se čini najprikladnijim. Moj komentar i zaključak sadržan je u dva reda ispod naslova.

Husein Redzić

Foto: ilustracija

"Vidiš ovu moju podignutu ruku, koja kao kameni cvijet osta, da svjedoči zločin vaš...
Vidiš ovaj cvijet sa latica pet, to je dokaz protiv vas, koje je vrijeme sačuvalo...
Vidiš li i čuješ vapaj moj, preklinjanje moje da me u životu ostavite...

Ova ruka moja osta podignuta, da te sjeća, i da pamtiš, da ti strah od Božije kazne ispunjava i noći i dane...

Predajem te Bogu Svemogućem ubico tijela i duha moga, neka ti Bog sudi, a ja ti oprostiti neću...."

Taif Rose 2013

Opširnije...