Piše: Satko Mujagić

Kozarac, 25. maj 1992. 9 sati ujutru, suncano je i toplo
Dera, selo povise Kozarca, na putu za Kozaru. Granata se sruci na stalu pored ceste odzvanjajuci mu usima. Ubrza korak prema sumi.
- Komso, gdje su moji?
- Ne znam, Dado, ne znam...Mi smo krenuli. Sipa na sve strane, nisam smio stajati.
Mujo je jos uvijek prtio dvije torbe, vec potpuno mokar od znoja. Odozdo, iz Kozarca eksplozije granata presijecale su im rijeci i misli. Nisu bili sigurni ni tu gdje stoje, ali nema se kud ni skloniti. Dado je, u uniformi rezervne policije, drzeci u ruci puskomitraljez, M72, poceo harlati po dzepovima. Na brzinu izvadi nekoliko nozica u kartonskom pakovanju i pruzi jedan Muji.
- Uzmi, mozda ti zatreba. Uzmi.
Mujini roditelji i komsije vec su zamicali iza okuke, ali njemu se jos nije islo.
- Otkud ti te cakije?
- Provalili smo u prodavnicu na vrhu carsije. Rat je Mujo, gotovo je. Linija na Kozarusi je pukla.
- Kud ces sad?
- Idem po svoje. Vi idite u Huremovac, tamo je dobro zaklonjeno, vec sam vidio dosta naroda.
Mujo se sjeti 5. apila, krvavog Bajrama. Sjedio je u basti 'Coctail-a', Dado stade i otvori prozor Fieste:
- Komso, hodi 'vamo.
Lijepo lice krasio je siroki osmijeh. Nikad ga nije vidio tako sretnog.
- Dobio sam sina! Sin je!
- Cestitam... cestitam!
Mujo ga potapsa po ramenu.
- Hajde na pice. Kako je Ifeta?
- Dobro. Sve je u redu. Idem sad, naci cu te kasnije. Rat je u Sarajevu.
- Znam...
Danas, ni dva mjeseca kasnije izgledao je godinama stariji. Ozbiljan, odlucan
- Cuvaj se buraz. Idi kroz Kalatu, sto brze mozes. Carsiju non-stop gadjaju. I protrci kad si pored dzamija, to su im orijentiri.
Dadine plave oci se suzise, a usne razvukose u kratki osmijeh (do prije par mjeseci Mujo je sa JNA ratovao po Hrvatskoj ...)
- Iskusni nisandzija, ha? Hvala.
- Gdje ces kasnije?
- Ne znam. Ne znam,ali ziv im se ne dam.
- Cuvaj se
- I ti
Po nekoj logici, ovdje su se trebali zagrliti, medjutim u Mujinom sjecanju to se nije desilo. Oba su jos vjerovali...
Dado je odlucnim koracima krenuo niz cestu ne okrecuci se. Mujo je nekoliko momenata stajao prateci ga pogledom. Udar granate, negdje pored dzamije u Deri, vrati ga u stvarnost. Jos jedan, kratki momenat, misao se osvijetli u mladoj glavi. Kratka, nejaka, nedovoljno odlucna, a previse uplasena..."Da li da krenem za njim?".
Na okuci, Mujo se okrenu jos jednom, Dado je vec bio zamakao, na onom mjestu gdje cesta malo ide uzbrdo. Jedinom mjestu na putu za Mrakovicu na kojem su ponekad morali okrenuti pedale, spustajuci se biciklima s Kozare.
U Huremovcu, tog popodneva, Mujo je, rezuci sudzuk, Dadinim nozem zasjekao lijevi palac. Krv je nesmetano trazila put oko cijelog prsta i nokta, a zatim prokapala na tlo. Gledajuci taj mali crveni izvor, naivno pomisli: "Boze, daj da ovo bude jedina prosuta krv"
Desetak dana kasnije, u WC-u pogona Omarska, pretvorenog u logor, komsija Saud ga je pocastio keksom. Slatke napolitanke topile su se u vec gladnim ustima...
- Mujo, Dado je poginuo

30. maja, nozic je spustio pored nogu i ostavio u autobusu kojim su deportovani u Omarsku. Tako im je naredjeno. Nakon toga, istrcali su iz autobusa u grupama po 10, pretresani okrenuti zidu, ruku visoko iznad glave. Neki tip pored Muje odmah je pretucen, jer su nesto nasli... ili su se tek pravili da su nesto nasli. Mujo nije smio okrenuti glavu da vidi lice nesretnika koji je na samo dva metra od njega isutan i isprebijan. Unesen je u prostoriju, sav u krvi...
Tih logorskih dana cesto je posmatrao oziljak na palcu. Dugo, kroz cijeli logor nije htio da zaraste.
Pa i danas,... i danas se nazire i vidi, tanka, bolna linija posred duse...
Na slici, Elvir Elezovic - Dado 27. april 1970. - 4. juni 1992. Slika s vjencanja 16. oktobra 1989. Poginuo je s puskomitraljezom u ruci, braneci Kozarac, jos nije pronadjen. Sutra bi napunio 47