Izdvajamo

Piše: Mirza Sadiković

Iako rasuti po svijetu, Kozarčani su nanovo izgradili svoj gradić, otvorili proizvodne pogone i radna mjesta.

Kozarac, gradić u općini Prijedor u sjeverozapadnom dijelu Bosanske Krajine. U entitetu Republika Srpska, ali i u Bosni i Hercegovini. Tu je, svjedoče njegovi stanovnici, i još pokoja zaostala ruševina od granata iz proteklog rata.

Svjedoci rata i stradanja s jedne strane. S druge - život.

Škola koju pohađa 340 učenika, pa obnovljene kuće, izgrađeni bazeni, industrijski pogoni, hotel, restorani, dom kulture. I 13 ponovo sagrađenih džamija.

Ovo malo mjesto podno Kozare "oživjelo" je na raskršću dviju godina. Ulice, sokaci puni, gužva automobila s inozemnim registarskim oznakama, puni ugostiteljski objekti... Priređuju se okupljanja, obilježavaju godišnjice.



"Slika je to sadašnjeg Kozarca“, počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."

Kahrimanović kaže kako je teško procijeniti koliko je trenutno stanovnika u Kozarcu. "Negdje oko 8.000. Prije rata živjelo je ovdje blizu 25.000 stanovnika, od kojih je 95 posto bilo bošnjačko stanovništvo. Zato smo toliko i stradali. Sve kuće, svi objekti, sve je u Kozarcu bilo porušeno. Po zadnjem popisu ima nas oko 20.000."


Teufik Kulašić podsjeća da je svaki drugi stanovnik prošao kroz prijedorske logore, te logor Manjaču. Blizu 2.500 Kozarčana ubijeno je, a njih još gotovo 600 nije pronađeno.

Kulašić s ponosom govori o gradnji spomen-obilježja u proteklom ratu, podignutog stradalim Kozarčanima.

"Spomen-obilježje gradili su svi njegovi stanovnici i jedno je od rijetkih koja su izgrađena u Republici Srpskoj. Izdvojili smo 220.000 eura za gradnju. I sada imamo gdje doći, odati počast. Tu je i desetak šehidskih mezarja, u kojima je sahranjeno blizu 3.000 stradalih s ovih širih prostora", kaže Kulašić.

Škola suživota


Ovdašnja osnovna škola, koju pohađa 340 učenika, posebna je priča. Ne tako davno bila je među najvećima u bivšoj zajedničkoj državi, brojeći i do 3.800 učenika. I danas su u njenim klupama učenici Bošnjaci, Srbi, Ukrajinci, Romi. Isto je i s nastavnim osobljem.

"Nastava se odvija po nastavnom planu Republike Srpske, ali uz priznato pravo na nacionalnu grupu predmeta. Gradivo koje se izučava je blizu 90 posto isto. Jedina razlika – broj nastavnih sati bosanskog jezika, historije, geografije i prirode i društva. Djeca uče latinicu i ćirilicu i u ovakvom okruženju rezultati ne izostaju. Sarađujemo sa drugim školama u gradu Prijedoru. Za njihove učenike pripremamo izložbe o bošnjačkoj književnosti i književnicima, oni nama o srpskoj i tako redom", kaže nastavnica Jasminka Zenkić.

Škola je među opremljenijima u Republici Srpskoj, ima sve neophodne kabinete, sportsku dvoranu, a što je rezultat saradnje s roditeljima, koji ulažu sredstva u obnovu, opremanje.



Mala Švicarska

Svoju ljubav prema Kozarcu, i posebno inat, Kozarčani su pokazali gradeći brojne pogone. Među njima one za proizvodnju građevinskog materijala, obuće... Izgrađeni su i moderni akva-parkovi, pa tvornica "Austronet", danas svjetski poznat proizvođač svih vrsta mreža. Tu se gradi i najveći poljoprivredni centar na Balkanu – centar za uzgoj norveškog govečeta. Ulažu se milioni eura i veliki broj Kozarčana ima radno mjesto.

U centar za uzgoj norveškog govečeta, koji uz pomoć Vlade Norveške gradi kompanija "Arifagić Investment", uloženo je već desetak miliona eura. U njemu već rade Ukrajinac Stevo Šibajla, Srbin Trivo Šišarica, pa Bošnjaci Almir Hodžić, Fatima Jakupović i svi su se oni vratili i dobili posao. I, kako kaže Jakupović, dobili mogućnost da još uče, da se obrazuju u rodnom mjestu.

Za direktora kompanije Jusufa Arifagića "ovaj projekat gradi suživot, demokratiju. Na neki način mi ovdje stvaramo BiH u malom. I pokazujemo da se to može."

O tome koliko su vrijedni stanovnici, govori i ovo – jedan zaselak prozvan je "Mala Švicarska". Uređen je upravo po "švicarskom modelu", a svi njegovi stanovnici trenutno su u toj zemlji i čak i tamo žive blizu jedni drugih.

"Tamo su krajem prošlog stoljeća krenuli od ničega, radili najteže poslove, a sada su mnogi vlasnici uspješnih firmi, kompanija, čije pogone grade i ovdje. Evo pogledajte – pa ovo jedno dvorište vrijedi koliko jedna ulica. O kućama da ne govorimo", priča Nedžad Bešić.



Kozarački dragulji

Ovdje su posebno ponosni na obnovljene džamije. Njih 13 od 14, koliko ih je tokom proteklog rata srušeno i zapaljeno. "Otvorene su to svakom i još neiščitane knjige o svemu onom što se dešavalo na ovim prostorima", kaže Amir-ef. Mahić, glavni imam, dodajući da je još neobnovljena ona najstarija, gradska. Ali ona će, kaže Mahić, ostati takva, kao trajni simbol.



Emil Velić podsjeća da je upravo u Kozarcu obnovljena i svečano otvorena prva džamija u RS-u, zbog čega je dobila naziv "Prva džamija nade", jer su je prije 17 godina otvorili predstavnici Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine i tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. "I ovdje je zanimljivost da je sve urađeno sredstvima građana, a jedna od najstarijih mještanki, Fatima Hadžić, dala je svoju životnu ušteđevinu, čime je zapravo i počela obnova ove 'prve džamije', sada već davne 1999. godine", prisjeća se Sakib Džaferović.

Obnovljen je i Dom zdravlja, odnosno ambulante porodične medicine. U planu je izgradnja novog vatrogasnog doma, pa konačno restauracija kule stare gotovo četiri stoljeća...



U Kozarcu danas, kažu Kozarčani koji su ovdje, ali i oni iz dijaspore, živi se dobro.

"Zato s optimizmom gledamo na budućnost", riječi su Jasmina Mešića, uspješnog privrednika. "Nadamo se da ćemo živjeti još bolje. Nije ovdje život prestao nakon rata. Naprotiv, Kozarac je sve preživio. Još da dobijemo i status općine i onda će biti bolje. Vratit će se uglavnom svi stanovnici. Za ove mlađe, koji su se rodili tamo, ne znam baš, ali barem će dolaziti."

I sve glasnije, posebno kada se svi okupe, kao sada za praznike, aktualiziraju zahtjev da dobiju status općine.

Kažu – može to Kozarac.

Izvor: Al Jazeera/ foto: Nijaz-Caja Huremović


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na portalu: 158 gostiju i nema prijavljenih članova

1. mart 2014. - kod sehidskok turbeta.jpg

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.