Izdvajamo

Dana 21. augusta 1992. godine iz logora Trnopolje izvedeno je preko 200 zatočenika, Bošnjaka i Hrvata i ukrcano u autobuse prijedorskog „Autotransporta“ pod izgovorom da idu u razmjenu. Svjedok koji je tada bio zatočen u logoru Trnopolje ovo ukrcavanje opisuje sljedećim riječima:"Kada je autobus došao po logoraše i kada su se isti počeli gurati ko će prvi ući, komandant logora Slobodan Kuruzović, vjerovatno znajući kakva je sudbina tih ljudi, rekao je da prednost pri ulasku u autobus imaju Kozarčani..."
Umjesto razmjene, odvedeni su na lokaciju Korićanske stijene
Lokacija Korićanskih stijena nalazi se blizu sela Korićani, u općini Skender-Vakuf. Na tom mjestu, nakon što su se autobusi zaustavili, logorašima je naređeno da izađu iz autobusa, a naređenja su vršili pripadnici interventnog voda prijedorske policije. Nakon toga je Darko Mrđa naredio da se izvrše tri koraka prema naprijed te je rekao da se na ovom mjestu mijenjaju "živi za žive, a mrtvi za mrtve".

Poslije postrojavanja, bilo je jasno da se na ovom mjestu nikakva razmjena neće desiti. Tu je postrojeno oko 200 logoraša Trnopolja. Potom su pripadnici interventnog voda počeli pucati prema ljudima gađajući im u potiljak, nakon čega su žrtve počele padati u provaliju. Poslije pucanja i pada žrtava u provaliju, počinioci masakra su bacili i 6-7 bombi da bi „dokrajčili“ ubijanje. No, i pored svega ovoga, dvanaest osoba je uspjelo preživjeti ovaj masakr.
Darko Mrđa je lično i direktno učestvovao u njihovom izvođenju, čuvanju, sprovođenju, strijeljanju i ubistvu nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Osim dvanaestorice muškaraca koji su preživjeli pokolj, ubijeni su svi muškarci koji su izvedeni iz ta dva autobusa. Pored Mrđe, i drugi pripadnici interventnog voda prijedorske policije učestvovali su u činjenju ovog zločina. Radi se, između ostalih, o Draganu Kneževiću, Saši Zečeviću, Zoranu Babiću, Željku Predojeviću i Branku Topoli.

(Jasmin Medić, Genocid u Prijedoru, str. 84, 85, 86.)


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na web-stranici: 145 gostiju i nema prijavljenih članova

Carsija nekad.jpg

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.