Izdvajamo

Primjenjuju starinsku recepturu. One starije podsjeti na djetinjstvo, oni mlađi kažu da ipak više vole neki čokoladni preljev



Prva asocijacija na med je onaj pčelinji, ali ne i u Kozarcu kod Prijedora, gdje u pojedinim domaćinstvima poput onog Nijaza Huremovića, mještanina zaseoka Brđani, vrijedno poslednjih dana prave čudesnu slasticu - med od jabuka.



Specifičan okus

Otkriva da za ovaj med, koji može biti od kiselih i slatkih jabuka, što mu na kraju i daje specifičan okus, koristi svoje i ničim prskano voće.

-Čist eko-proizvod iz moje kuhinje- kaže Huremović, koji od stotinjak kilograma jabuke dobije desetak kilograma meda.
Onaj teži posao pripada njemu, a onaj malo lakši ,,da pripazi da sok od jabuka lagano krčka na dobroj vatri,, supruzi Samki
-Zajedno pravimo med. Jabuke, a obično pomiješam slatke i kisele, prvo samelje pa kad dobijem sok, stavim ga u veliku šerpu i sve to na vatru.

Ništa nije brzo, pa pravljenje ovog meda traje i po desetak sati, jer najmanje toliko treba da se sok ukuha u med. I isto toliko stajanja kod vatre. Ponekad u taj med ubacimo na kraju i poneku svježu jabuku koja se prosto u toj smjesi rastopi, ali daje divan okus- pojašnjava Nijaz proceduru pravljenja meda od jabuka koji u svojoj zimnici ima posljednjih osam godina. I to najmanje dvadesetak kilograma.



Može uz maslenicu

To pravim za svoju porodicu, mada poneka tegla ode kao milošta nekom od mojih prijatelja. One starije podsjeti na djetinjstvo, oni mlađi kažu da ipak više vole neki čokoladni preljev- kaže s osmjehom Huremović, koji ovaj ljekoviti med koristi na više načina.
Najviše ga voli uz vruću maslenicu, a često za pravljenje izuzetnog soka gdje na jednu čašu vode ide kašika meda od jabuka.



Pomažu i najmlađi

U pravljenju meda Huremovićima "pomažu" i najmlađe komšije.
Vrte se oko vatre, gledaju kako se cijedi sok i peku kukuruze kojih ovih dana ima u izobilju.

M. Zgonjanin/Avaz


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na portalu: 104 gostiju i nema prijavljenih članova

cumez.jpg

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.