Izdvajamo

 

Piše: Anto od Bosne Tomić

Ne pitaj me. Ništa me ne pitaj i ne govori ništa. Neću biti dobre volje slijedećih dana. Nije mi do pjesme i veselja, vica i zabave. Nije to samo radi moga poganoga karaktera, nije ni do ovih nesnosnih vrućina, ni do otkazanog godišnjeg odmora.

Dođu mi, tako, neki dani, obično krajem jula. Svake godine. U stvari, cijeli juli. Ni maj ni juni nisu bili bolji a ni u avgustu se ne očekuje bolje raspoloženje.

Sjećanja me more. I neka tupa bol u grudima. I ono kad te u grlu guši. Ono, kad svjetlucanje u oku u potok preraste. Ono nešto, što ti dušu razdire, a nije do tebe.

Pogani dani prošlosti su pred nama. A mene se tiče. Svaki dan, svi zajedno i svaki posebno, na svoj način.

284. Brojka. A nije brojka, to su 284 nevine duše, koje odlaze na svoje posljednje putovanje. Među njima i Havinih šest sinova, Suadin babo i braća Krupići i brojni Duratovići i........

Kolektivna dženaza u prijedorskoj općini. 284 (ovaj put). A Tomašica još dupke puna. Čeka.

A mene se tiče. Moji prijatelji, poznanici, komšije, radne kolege. Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Zecovi, Čarakovo, Skela.

Zemlja na njihovim grobovima se neće još ni sleći a već slijedeće tužno sjećanje - Keraterm,  "trojka". 240 ubijenih zatočenika, logoraša. Tek tako ubijenih, iz obijesti. Ili po nečjem naređenju ili želji ? Ubijeni u jednoj noći. Moji prijatelji i sapatnici.

A samo par kilometara dalje, u Briševu, masakar nad nedužnim stanovnicima ovog sela. Starci, žene, djeca. 68. Moje komšije, prijatelji, poznanici, radne kolege.

Srećom, ništa od ovih događaja nisam u živo doživio. Ja sam bio u paklu. U Omarskoj.

I nakon dvadeset i nešto godina, još uvijek osjetim miris smrti u nosnicama. I miris spaljenih ljudskih tijela na Petrovdanskoj lomači. Osjetim i miris raspadnutog, crvavog Glumčevog tijela. Mrtav a živ.

I čujem još i danas vriske mučenih, polumrtvih logoraša, sjetim se Uzeira i Mire, Ognjena, Verige, Lopeza, Čarape, Mate, Nede, Fehe, Ilije, Milanka, Irfe, Gordana i Rize. Krici sa piste, iz "žice", iz  "petnaestke", Bijele kuće još uvijek odjekuju u ušima.

I pred očima mi zidovi garaže umrljani krvlju kuma Slavke i posljednji pogled na Adnana i Omera. I Edna, jedna od zatočenih žena, djevojaka, Edna mi dođe u san. I ona je  "nestala" iz Omarske posljednjih dana jula. Ponekad navrate i Nizo, Asaf, Zgog, Mato i mnogi drugi znani i neznani, tek toliko da me podsjete. A ne moraju, sjetim se ja često na njih.

A ti, ne pitaj me ovih dana ništa, ne mogu ti reći, stisklo me nešto. I uradi nešto za mene, molim te:
Otiđi na dženazu, posjeti Keraterm i Trnopolje, zapali svijeću u Briševu, pusti balon u Omarskoj.

Ja to još uvijek ne mogu učiniti, ne bi to ovo malo moje duše izdržalo. Jebaji ga, takav sam.

A proći će i ovaj juli i avgust će proći. Ma, sve će proći, kažu - biće bolje.

Jašta će, sve će proći, al' jedno ne - zaboraviti neću a ni oprostiti. Dok kuca ovo u meni.

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.