Piše: Meho Jakupović

Dočekujući Novu 2014. godinu pokušao sam se prisjetiti otkad to
uživam u muziciranju ovog talentovanog  Kozarčanina. Sjećanja sežu
sve do polovine i kraja osamdesetih. Nismo se sreli ni u mojim rodnim
Kevljanima, niti u njegovom Kozarcu, mjestima koja se pominju među
prvih šest naseljenih u Potkozarju, naravno s obje strane. Sreli smo se
u Omarskoj, novootvorenom ugostiteljskom  objektu “Olimpik”.
Naravno, ne želim da se bavim muzičkom kritikom, mada mogu reći
da sam živio profesionalno od svirke. Radeći u Omarskoj kao otpravnik
vozova, duvao sam  u željezničku usnu zviždaljku mnogo poznatiju
kao pišta. Za razliku od mene, Sefer je svirao gitaru i to mnogo unosnije
i profesionalnije. Prije nastupa Seferove grupe u Olimpiku bi nastupale
raznorazne “pevaljke” uz vrlo muzički siromašnu pratnju, a sve bi
završavalo sa “Večerima ojkače” i naravno podvarkom od kiselog kupusa
sa sušenom potkoljenicom. Po narodnoj :”Svakog čuda, tri dana
dosta”, očekivalo se isto i od ove grupe tinejdžera. No nije bilo tako.
Došlo je do potpunog preokreta, skoro do revolucije. Usred nastupa u
ambijentu podjednako zastupljenom svim starosnim grupama, prolomio
se mega-hit “Riblje čorbe” Amsterdam  i ludilo je počelo. Gosti su podjetinjili
i bili su svake večeri mlađi i mlađi. Stariji su tumarali od gradske
kafane “Podkozarje” do kultnog  “Triasa” tražeći utjehu u Šabanu, Miroslavu
i zvucima “Marša na Drinu”. Olimpik  je naprasno postao disko klub.
Mada se uvijek mogla čuti i dobra narodna muzika na zahtjev onih koji
izgube ukus zabavnjaka sa čašicom više. Uz Seferovo muziciranje uživao
sam iskreno kako uz cjelovečernje tako i uz ono povremeno koliko je
dozvoljavala služba, ali u svakom slučaju bilo je odmor za dušu.
Tako je bilo i na dočeku 2014. godine.  Podsjetio me je na Merlina
u Beogradu, bez ijedne obavijesti na dostupnim mrežama, iskreno
sam bio zaprepašten prepunom dvoranom St.Anthony centra u
Edgwareu,London. Program puno bogatiji, on onako isti, baš kao što
ga pamtim iz Olimpika. Vrijeme kao da prolazi pored nekih ljudi, da ih i
ne očese. Je li u pitanju ono čime se bave ili postoje i neke druge formule?
Bilo kako bilo, jedno izuzetno lijepo druženje je iza nas. Novi izazovi
i očekivanja, čekaju da budu ostvareni. Bilo je ideja pojedinaca da
odmah rezervišemo i mjesta i salu i muzičara za 2015. Godinu, a to sve
govori koliko je bilo dobro. No, bilo bi nepošteno a da ne pomenemo i sve
Seferove humanitarne koncerte od Hulla do Folkstonea. Nebrojeno puta
je svirao kako za pomoć zajedničkim programima, tako i za pojedince, a
to čini i sada. Dobar dio novca od prodaje ulaznica odlazi u humanitarne svrhe.
Na našem posljednjem druženju imao sam jedan  razlog više za slavlje, a to je jubilarni
rođendan supruge. No, nećemo sad o godinama, bar kad su Kozarčani
u pitanju. Sve ćemo pretočiti u pjesmu,  makar i onu najveseliju dječiju,
”Veju,veju,pahulje”...

Meho Jakupović