Nekoliko stotina građana i aktivista građanske inicijative "Jer me se tiče" koja okuplja nevladine organizacije, neformalne grupe
i pojedince koji se bave promocijom ljudskih prava obilježila je danas Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru,

Podsjećam, simbolika bijelih traka dolazi iz 31. maja 1992.godine, kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru (kasnije i u nekim drugim mjestima)
izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima,
i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

Ovo je, bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi žute
trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje.

Nakon protestne šetnje glavnom Prijedorskom ulicom, na centralnom trgu pročitana su imena ubijene djece, građani i aktivisti nevladinih organizacija nosili su transparente, a na trgu je urađena instalacija na kojoj su iscrtana dječija stopala sa brojem 102 koja je bila način na koji roditelji ubijene djece žele da skrenu pažnju da već godinama traže od Skupštine grada da razmatra prijedlog o izgradnji spomen-obilježja. Zatim, položene su 102 ruže, za 102 djece ubijene tokom proteklog rata na području grada Prijedora.

Predstavnici roditelja ubijene djece potom su na protokol Gradske uprave ponovo predali zahtjev za podizanje spomenika uz koji su priložili dosijea ubijene djece za svakog odbornika.

Bačić Fikret, koji je predsjednik Odbora za izgradnju, spomenika djeci koja su u tom gradu ubijena ili nestala od 1992. do 1995. godine.
Naglasio je da od gradskih vlasti traže odobrenje za podizanje tog spomenika
u centru grada kako bi se trajno obilježili prerano izgubljeni životi.

"Nosimo bijele trake danas, kako sutra u ovom gradu niko ne bi morao da nosi. Naša poruka je jednostavna, budimo ljudi.
Tu poruku šaljemo gradskim vlastima ovdje u Prijedoru. Oni koju sjede u prijedorskoj skupštini na velikom su ispitu ljudskosti.
Pred njima stoje roditelji ubijene djece i zahtijevaju da se izgradi spomenik u centru grada za ubijenu djecu.Ne spomenik mržnje nego
spomenik sjećanja i spomenik opomene da više nikad u ovom gradu niko ne ubija bespomoćnu djecu i nedužne ljude",
rekli su iz Inicijative "Jer me se tiče".

Današnjoj mirnoj šetnji pridružili su se i gosti iz Mostara, Sarajeva, Zagreba, Tuzle, Brčkog, Zenice...

Na manifestaciji, puno se krećem, pokušavam sve zabilježiti i nekako nemam vremena za emocije. Sad dok pokušavam sastaviti ovaj članak kroz glavu
mi prolazi slika iz prvih dana juna 1992. godina kad sam sa djecom i komšijama nosio bijelu traku. Kad je počelo granatiranje Kozarca i tjeranje
raje u Kozarac, Trnopolje, Sivce, Keraterm, Omarsku... ja sam sa Asimom Alićem i našim porodicama i očevima kao i Fate Huremović sa svoje dvije
kćeri, ostao u trapu (Mali trap ispod komšinske kuće, a nije bio upadljiv).

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja. Za mlade da pojasnim
šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore. Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da
mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".
Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu
koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su
njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem, a to je razlog što ću skratiti moju priču vezanu za bijele trake.

Nakon 9 dana u trapu, gdje smo čak, kako već reče i nuždu vršili, glad nas istjerala vani. Vidjeli smo komšinicu traži hranu, kaže došla iz Sivaca i dole
su sve žene i djeca a muški su u logorima. Zatim nam reče da je bolje da idemo u Sivce jer ovdje koga nađu ubijaju. Naravno objasnila nam je
da moramo imati bijele trake oko ruke i napred neko mora nositi bijelu zastavu.
Ja i Asim smo odlučili da idemo sa porodicom u Sivce. Sljedeći dan ujutro oko 6 sati kad su se, po našem mišljenju vršile smjene vojnika, krenuli
smo sa bijelim trakama oko ruku, moj sin Adnan i Asimova kćerka Ilda sa dvije bijele zastave (bile su to dvije pelene jer drugo ništa nismo
uspjeli naći u izgorjelim kućama) na čelu kolone.
Tako sam ja sa bijelom trakom došao u Sivce, dan poslije u Duračke, zatim logori Keraterm i Trnopolje.

Nijaz-Caja Huremović