U prostoru nekadašnjeg logora Trnopolje, u organizaciji Saveza logoraša BiH, Udruženja logoraša "Prijedor 92" i "UL Kozarac", danas 26-05.2017. obilježena je 25. godišnjica stradanja prijedorskih logoraša.

Krizni štab opštine Prijedor formirao je 26. maja 1992. logor Trnopolje. Logor Trnopolje nalazio se u blizini željezničke stanice u Kozarcu, na pruzi Prijedor - Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, muškaraca, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari, a
upravnik je bio Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznatija kao "dom".

Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom, a u tadašnjoj i sadašnjoj osnovnoj školi koja je bila u njegovom sastavu, formiran je dječji logor u kojem je kroz agoniju prošlo na hiljade prijedorskih mališana, među kojima je bilo i beba, od kojih su neke u njemu i rođene. Haški tribunal utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka, pa čak i djevojčica od 13 godina. Nema tačnih podataka koliko je ubijeno logoraša (pretpostavke se kreću u broju većem od 300 ljudi), ali je izvjesno da je iz logora 21. avgusta izvedeno njih oko 200, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.

U presudi Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.

Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uvjeta u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Vode za higijenu uopće nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće je bilo u veoma oskudnim količinama jer je bila samo jedna ručna pumpa na cijeli logor. Uši i šuga bili su također rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improviziranim zaklonima od plastičnih cerada i sl.

"Logor Tnopolje, danas je najbolja slika i na najslikovitiji način prikazuje, odnosno govori o odnosu lokalne zajednice prema žrtvama rata iz Prijedora, odnosno bivšim logorima i logorašima. U logoru Trnopolje imamo spomenik podignut palim borcima VRS i u prostorijama u kojima su logoraši zatočeni, ubijani, logorašice silovane imamo spomen sobu palim borcima VRS. Dok ništa osim ovih naših transparenata, danas ovdje i ovih nekoliko fotografija ne govori o logoru Trnopolje kao mjestu stradanja, zatočenju, ubijanja, maltretiranja, silovanja nesrpskog stanovništva od maja do decembra 1992. godine": Kaže Mirsad Duratović predsjednik regionalnog saveza lodoraša Banja Luka

"Najviše me grize ovaj spomenik što je podignut palim borcima VRS. To je velika nepravda koju trebamo ispraviti. Ovo pitanje treba da se riješi regularnim putem i mi ćemo se boriti regularnim putem da ostvarimo svoja prava. Ni danas nakon 25 godina ne mogu da shvatim zbog čega, zašto?" Priča za Kozarac.eu, Mirzet Softić-Pajdo.

"Instalacija spomenika "Prijedor 92"Svrha ove postavke je simulacija koja nastaje kada se ljudi nalaze u zatvorenom prostoru i panika koja tada nastaje, osjećaja nemoći za bjekstvo, osjećaja kako je to biti uhvaćen i zatvoren.
Ovo je spomenik koji treba putovati kroz Evropu, a ne samo kroz BiH, da bi pričali o tome šta se desilo uopštini Prijedor. Svi mi znamo šta se desilo u Srebrenici, Sarajevu, ali ne priča se dovoljno o onome šta se desilo u Prijedoru".Kazala je Anita Zečić, autor instalacije "Prijedor 92".

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

Današnja posjeta logoru Trnopolje bila je dosta brojna i sve je proteklo u miru.
Poslije 12.00 sati u školi u kojoj su 1992. godine bili logoraši, organizovana je proslava Dana škole. Bilo je dosta svečano. Pitam se, zar baš danas  moraju slaviti.

Nijaz-Caja Huremović

Nihad Tadžić 1992. i danas.

Eni Bešiću su urezali krst na tijelu.