Izdvajamo

Kozarac je stariji od Prijedora. U pisanim dokumentima prvi put se spominje još 1334. godine, a Prijedor, u pravom smislu, tek od sredine 18. stoljeća. U Kozarcu je u to vrijeme uveliko već bila sagrađena tvrđava.

Njena gradnja počela je 1678. godine, stoljeće i po otkako su Kozarac preuzele Osmanlije, a na osnovu podataka iz historijskih dokumenata, dograđena je i prepravljena 1736. I to na mjestu sadašnjeg Starog grada u Kozarcu.

Ništa ne znači

Hroničari navode da se prostirala više od 15.000 kvadratnih metara površine, imala je nepravilan oblik i bila je opasana zidovima visine četiri, a širine jedan metar. Imala je četiri ulaza i na sjevernoj ulaznoj strani kulu visoku 12 metara, a u blizini nje tabiju s dvanaest  topova. Kula je bila sjedište kapetana i odbrambene posade grada, u čijem je središtu bila i Asker ili vojna džamija.

Danas ovaj nacionalni spomenik BiH, iako još prkosi zubu vremena i ljudskoj nebrizi, i dalje propada i potrebna mu je hitna sanacija. Jer, kako nam je na licu mjesta ispričao Amer Memić, nastavnik bosanskog jezika u lokalnoj osnovnoj školi i hroničar Kozarca, postoji velika mogućnost da se kula potpuno uruši. To što ima „privilegiju“ da je nacionalni spomenik koji je djelimično pod zaštitom države, u njenom slučaju ama baš ništa ne znači.



- Prije nekoliko godina kula se na nekoliko mjesta urušila. Pomoć smo tražili na nekoliko adresa, ali nismo dobili nikakav odgovor, da bismo na kraju, uz lokalnu peticiju koju su inicirali učenici OŠ „Kozarac“, uspjeli sanirati neke otvore i pukotine na kuli. Ona  je i jedan od najstarijih fortifikacijskih objekata na širem prostoru, od Bihaća do Banje Luke, i kao takva još prkosi i zubu vremena i ljudskoj nebrizi - kaže Memić.


Dodaje da je kula kao simbol Kozarca svoje mjesto dobila i na njegovom grbu, koji je kao simbolični podstrek cjelokupnom povratku napravljen 2003. godine.   

- Na gornjem dijelu grba je kraljevska kruna, da sjeća na vrijeme kada su ovim prostorom vladali  kraljevi. Unutar grba je simbolika kozaračke kule s tvrđavom, a ispod je plava linija ili rijeka Starenica i u njoj 1334. godina, kada se Kozarac i prvi put spominje - kaže Memić i dodaje da kula u takvom stanju, nažalost, nije za pokazivanje turistima koji često, pogotovo ljeti, svraćaju u Kozarac.



Stari konaci

Rješenje bi bila njena potpuna sanacija, ali niko od mještana s kojima smo razgovarali o ovoj temi nema ideju ko bi to mogao napraviti. Isto kaže i najbliži kuli, Kozarčanin Jasmin Jakupović, vlasnik prelijepe „Stare bašte“ koja bukvalno dodiruje zidove građevine stare 281 godinu. Jakupović priča da je prije 17 godina, kada je kupio zemlju na kojoj je prije rata bio restoran „Bašta“, iz Bihaća doveo umjetnika Adnana Zulića kako bi osmislio prostor ne remeteći izgled kule.



- To je bila i koncepcija ovog objekta koji je, prema mišljenju mnogih, u ovoj kategoriji jedan od najljepših u BiH. Zulić je uradio i stećke koji se naslanjaju na kulu. Svojevremeno sam pokušao kupiti i okolni prostor, jer je Zulić imao ideju da ovdje napravi stare konake, ali nisam dobio odobrenje. Potom sam nadležnima predlagao da svojim sredstvima obnovim krov na starom objektu, ali ni tu nije bilo razumijevanja, tako da sam odustao. Sad je to mjesto za golubove, urušeno i puno rupa - navodi Jakupović.

Uklonjen gornji sprat

Prema historijskim dokumentima, kula je svojevremeno imala i gornji sprat sa šatorastom hrastovom korom, koji je 1935. godine uklonio njen tadašnji vlasnik Huso Ključanin, a ostale dijelove pretvorio je u stambene objekte. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća kula je dobila novu krovnu konstrukciju pokrivenu crijepom, da bi 20 godina kasnije postala skladište jednog trgovačkog preduzeća.

 

Autor:Avaz foto: Nijaz-Caja Huremović

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.