Piše: Semira Jakupović

Razmisljajuci kako da dam naziv ovom tekstu, sjetih se rahmetli Nijaza Abadzica, koji je svojevremeno uredjivao dokumentarnu emisiju koja se zvala “Zivjeti sa prirodom”. Iako u to vrijeme nije bilo toliko ekoloskih problema kao sto ih ima danas, pokusavao je da kod ljudi razvije svijest o zastiti okoline u kojoj zivimo. Prije par godina u Sarajevu u jednom parku, slucajno setajuci naletih na spomen-plocu ovom poznatom novinaru koji je mnogo doprinio ocuvanju prirode. Boraveci nedavno u svom rodnom kraju, sjetih se izmedju svega ostalog i njega. Kisa je nemilosrdno padala danima, prijeteci rijekama da se izliju iz svojih korita i naprave poplave. Bez obzira na sivilo i sumornost, u zraku se ipak osjecao dolazak proljeca. U cvjetnjacima se vec nadziru prve jagorcevine i najavljuju toplije dane, a ljudi zeljni rada nakog dugotrajne zime vec prave nove planove.

Odlazi polako jos jedna zima, a da je skoro nismo ni osjetili. Ko zna, mozda nas I iznenadi onda kada se najmanje nadamo!? Dani postaju sve duzi i duzi, a ponekad se pojavi  sunce, doduse zubato, pa unese malo radosti u sumorne, zimske, depresivne dane. U srcu zaigra neki cudan treptaj, neka neopisiva radost i vraca u doba djetinjstva i mladosti. Cudna je i neopisiva ta ljudska psiha, ono sto se dogodilo jucer lahko zaboravljamo, a ono sto sam dozivjela  kao dijete pamtim. Kao da je bilo jucer, ti mirisi ranih dana zivota uvlacim u sebe kao majcin miris, kao miris dekice kojom sam pokrivana.
Posmatram djecu oko sebe, njihovo djetinjstvo i mladost. Ni prisutnost najnovijih dostignuca tehnologije ili “gadgets” ne moze se mjeriti sa onim sto su prezivjele poslijeratne generacije.

Neosporna je cinjenica da smo otisli naprijed, mnogo toga dobili, ali i izgubili ne ziveci sa prirodom, nego pored nje kao da je stranac. Dok su prijasnje generacije u prirodi gledale izazov, pa je bila prava rijetkost da dijete ne smije da se popne na najvisi ogranak drveta, sada je situacija sasvim drugacija. Cesto su parkovi prazni, a djeca se radije hvataju u kostac sa svojim video igricama, opsesivno se boreci da pobijede imaginarnog protivnika u tisini svoje sobe, bjezeci tako od realnosti i sposobnosti da se suoce sa mnogobrojnim zivotnim preprekama kasnije.
Ne zelim se vise previse vracati na ovu temu, jer svako vrijeme nudi napredak, ali i breme s kojim se treba nositi.  Treba ici u korak sa vremenom, ali sve koristiti sa mjerom, ukusom i u ogranicenim kolicinama.
Vracam se polako u doba svojih skolskih dana, u djetinjstvo, u bijeg iz sive svakodnevice. Kada se probudi ta nostalgija, probudi se I neobjasnjiva zelja da o tome pisem, a posebno o svom rodnom kraju. U vrtlogu prohujalog vremena, pojave se i sjecanja na dane razdraganog djetinjstva, izmisljenih igrara u nedostatku igracaka, spontanog druzenja sa djecom iz komsiluka… A onda se vratim u skolske klupe, pa na organizovane izlete van skole, na razvijanje kolektivnog duha i potrebe za ocuvanjem zivotne sredine..Kupljenje papirica oko skole, posumljavanja i “Mladih gorana”, omladinskih radnih akcija od kojih su mnoge bile na Staroj pilani, Mrakovici I Debelom brijegu….

U toku nedavne posjete rodnom kraju, pocesmo price o proljecu, skoli, a izmedju ostalog i skolskom herbaru iz biologije. Ozivjese uspomene dok sam pricala sa kcerkama svoga brata. One mi odusevljeno prepricavaju svoje svakodnevne dogodovstine iz skolskog zivota, a starija mi rece da i sada djeca u skoli skupljaju biljke za herbar. Bilo mi je drago kada sam to cula , jer sam ovu skolsku aktivnost uvijek smatrala izuzetno vaznom. Biljke imaju veliku vaznost u nasim zivotima, da nam ukrase stan, da nas obraduju za rodjendane i druge praznike, ali iznad svega imaju ljekovitu moc. Nekada davno kada ljudi nisu poznavali savremenu medicinu I gutali tablete, zivjeli su  u harmoniji sa prirodom, trazili sta im to moze pomoci, upustali se u avanture sa biljkama I tako ucili. Cak sam I ja znala prepoznati kunicu, petoprstu, bijeli sljez I mnoge druge biljke, koje su bile neka vrsta prve pomoci. Mogle su zaustaviti krv, grceve u stomaku, otcepiti zacepljen nos…Naravno i sada se koriste, ali covjek u svemu treba imati mjeru, jer preprodavci koriste sve u komercijalne svrhe, pa ispada da cajevi  koje prodaju na pijaci lijece ama bas sve…

Pa da se ponovo vratim na sjecanje o herbaru I sakupljanje biljaka. Postojalo je neko nepisano pravilo da ce nam veliki broj osusenih biljaka u herbaru, donjeti I bolju ocjenu. Mnogi moj vrsnjaci, a medjuu njima I ja tezili su da skupe sto vise, a I sama sam zeljela da se taj broj popne na stotinu.

Trazenje biljaka za herbar znacilo je jos nesto. Opravdanje za samostalan odlazak u uzu okolinu, neku vrstu avanture koju smo svi prizeljkivali. Cesto sam slusala price o svom rodnom kraju, a najveca zagonetka za mene bio je Kozaracki kamen koji me je svakog dana gledao kao neustrasivi kameni dzin. Ljudi su pricali kako se ispod kamena nalaze haluke kojima su nekada davno vezani brodovi. Ne znam da li je to bila samo legenda ili je u tome bilo istine.Pretpostavljam da je istina, jer su neki govorili da su te haluke vidjeli svojim vlastitim ocima.  Vec sam znala pricu o Panonskom moru koje je nekada bilo, pa presusilo. Cinilo mi se to nestvarnim, kako se takvo nesto moglo dogoditi, kada je Kozracki kamen na tolikoj visini i okruzen sumom? Kako i gdje se mogla povuci tolika voda? Trazila sam neku logiku i objasnjenja, pa cak i u nazivima okolnih mjesta. Zasto je Suhi Brod dobio bas to ime? Ima li Brod ikakve veze sa Panonskim morem, a Suhi sa cinjenicom da je voda presusila.Da li je tu bio neki prelaz?

Posto smo u to vrijeme cesto citali lektire o izgubljenom i pronadjenom  blagu, to je jos vise razbuktavalo moju mastu. Zeljela sam zarko otici i uvjeriti se svojim ocima. Naravno, takvo nesto nije dolazilo u obzir, posebno bez pravog nadzora odrasle osobe. Morala sam biti sretna  kada dobijem dozvolu da odem do obliznje sumice koju smo zvali Barica i da tamo trazim biljke za herbar.
Svako godisnje doba imalo je svoju draz, pa je tako bilo veoma zanimljivo posmatrati zimzeleno drvece koje je odoljevalo I najjacim zimama, skupljati sisarke, zireve, kestenje i suho lisce  u jesen, brati ukusne plodove ranih tresanja ili haslama u mjesecu maju, prljati ruke crnim dudovima, brati jagode,  kupine i maline, uzivati u plodovima sezonskog voca ukljucujuci i kozaracke sljive koje su nadaleko  poznate.

Dolazak jeseni uvijek me podsjecao na zeleni omotac oraha koji te toliko prljao ruke koje su se jedva mogle ocistiti. Djeca su uvijek voljela krsiti pravila I brati nezrelo voce, ne bojeci se cak ni ljutitog glasa komsija koji nisu imali razumijevanje za ovu vrstu nestasluka. Mirisi dunje ispunjavali su jesen I unosili onaj tanani, prirodni miris u stare sehare i ormare.

Ubrzo smo naucili da raspoznajemo i biljke koje nisu isle na ruku ni djeci ni odraslima, te nanosile stetu. Tako smo se svi cuvali koprive ili zare, koja je znala izazvati toliko crvenilo  osip, pa je bol i neugodnost bila nepodnosljiva. Vjerovatno se tu moze svrstati i cicak, poznat po svojim ostrim iglicama, koje su podsjecale na bodlje. Cicak je cesto koristen kako za igru, tako i za odbrambene svrhe, pa je znao zavrsiti tamo gdje ne treba. Najcesce u kosi ili na komadu odjece, unistavajuci odjecu. Tada se to gadjanje cickom  cinilo nemilosrdnim, a kada se toga sada prisjetim, uvijek me natjera na smijeh. Tu je i nemilosrdna, ali ljekovita kopriva koju su nase majke u proljece brale u rukavicama ili koristile makazice da ih uberu i od nje naprave boraniju, jer je toliko zdrava.

Ipak, proljece je za mene ostalo najdraze godisnje doba. Nakon dugotrajne zime, to ponovno ozivljavanje prirode bilo je vise nego fascinantno. Kada sam bila dijete, u skoli smo uvijek razgovarali o dolasku proljeca, a kao uvod u ovu temu bili su vjesnici proljeca. Pjevajuci “Nabrali smo kiticu najljepsega cvijeca, dat cemo ga majcici nek’ je prati sreca…”, zarko sam zeljela da naberem tu kiticu cvijeca, te je polozim na sto svojoj uciteljici i mojoj majci. Trebalo se dobro slusati, pa da se dobije dozvola za odlazak do Barice  ili neke obliznje sumice  i ubere visibaba, jagorcevina ili ljubicica.

Iako su nam u skoli uvijek govorili o kukurijeku kao prvom vjesniku proljeca, nikada ga nisam uspjevala naci u svojoj okolini. Medju mojim skolskim drugovima, uvijek bi se nasao neko ko bi nasao i ovu biljku koju nije bilo jednostavno naci u mojoj okolini i izazivao divljenje, ali i malu dozu ljubomore.
Sa prvim vjesnicima proljeca, pocinjale su I nase prve kolekcije za herbar. U zelji da impresioniramo nastavnike biologije, skupljali smo sve do cega smo mogli doci. Posto nismo dobro znali ni knjizevne nazive za vrste cvijeca, a kamoli latinske, nasi najbolji asistenti ili pomocnici bile su nase majke koje su cesto znale mnogo vise o cvijecu nego ocevi. Kada bi nastavnica pocinjala sa pregledom herbara, imala je obicaj naglas govoriti imena cvijeca, pa su tako u nasim herbarima pocasno mjesto zauzimali i kalemovi cvijeca koje su uzgajale nase majke. One su obicno koristile narodne izraze za cvijece, koje su nama djeci cesto bili smijesni. “Momak, cura, sekeric, aksamcic, karanfilic, beledija, zambak, hadzibeg…”, nabraja nastavnica, a onda se kroz razred prolomi smijeh. Bilo kako bilo, bio je to najbolji nacin ucenja, kroz ociglednu nastavu i  moglo se mnogo vise nauciti, nego “buljeci” u knjige.

Cvijece je kroz vijekove bilo inspiracija mnogim umjetnicima, pocev od knjizevnika pa do muzicara I likovnih umjetnika. Odrasli smo uz price o “Djurdjevku”, “Lipovom cvatu”, “Kako je procvala prva visibaba”I uzivali u poukama koje su nam nudili junaci ovih prica. U mnogim pjesmama, posebno sevdalinkama, opjevani su zumbuli, ruza koja je procvjetala, karanfili, jorgovani, behar na kojeg je pao snijeg, bor koji je sadila djevojka I tako dalje. Svojom ljepotom i savrsenstvom stihova nadzivjeli su vrijeme koje neumitno tece. I dok smo sada svjedoci pjesama o telefonima, brzim autima, alkoholu, nikotinu i ko zna kakvim porocima, vidimo kako te pjesme oslikavaju brzo vrijeme u kojem zivimo, gdje sve na brzinu nastaje, ali i nestaje.

Od tog vremena proslo je nekoliko decenija, pa su umjesto cvijeca koje raste na nasem podneblju, mnogo popularnije postale orhideje, kaktusi, bambusi, aronije  ili ko zna sta jos. Ljudi teze ka novom, pa ono tradicionalno cesto padne u zaborav. Kitice svjeze ubranog cvijeca, zamjenili su raskosni, skupocjeni  buketi, vjesto aranzirani…Taj zivot kojeg na brzinu zivimo itekako je uzeo maha, promijenio nase navike i poceo da nas udaljava od pravih ljudskih vrijednosti.

Za srecu je potrebno malo, a to malo cesto je nadohvat ruke i u prirodi koja nam toliko toga daje bez obzira sto joj ne uzvracamo na pravi nacin. Iako zivim daleko od svog rodnog mjesta, cesto me neki miris, cvijet, neka zaboravljena ulica podsjeti na djetinjstvo, mladost koja je samo privremeno potisnuta iz sjecanja. U to sjecanje zaluta prica o Kozarackom kamenu, miris Behzinog somuna, zuta dunja, uspomena na Baricu i herbar,snjita kruha namazanog pekmezom ili kajmakom I veseli glasovi mojih vrsnjaka od kojih mnogi na veliku zalost  vise nisu ni zivi.

Tisinu mog doma ozivi  sevdalinka koja uvijek izazove neku cudnu mjesavinu placa,nostalgije,  ali i olaksanja.  
Prije par godina dodjoh do sjemena aksamcica koji u kasno ljeto I ranu jesen krasi moju bastu, mrazavac mi najavi dolazak zime. Ne bih ja taj osjecaj ljepote mijenjala ni zasta na svijetu, jer ljepota je cesto u ocima posmatraca.
Iako sam kao I mnogi drugi vec odavno otisla iz svoje domovine, ona nije iz mene. I dalje zivi kroz jezik koji pricam, kroz jela koja kuham, pjesme koje slusam i pjevam, kroz prirodu u kojoj slicnost trazim, kroz mirise koje udisem… I herbar kojeg se uvijek rado sjecam.

Semira Jakupovic

foto: Nijaz-Caja Huremović/kozarac.eu