Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Uvijek sam bila fascinirana oazama, tim plodnim predjelima sa vodom usred velikih pješčanih pustinja, ugodnim odmorištima poslije velikog i napornog puta. Tamo gdje ih nema, ljudi ih stvaraju, pa makar I imenom. Nisu  u pustinjama prepunih pijeskom, kamilama I putnicima koji priželjkuju vodu. Na sasvim su drugom kontinentu I predstavljaju simbolična imena koja vlasnici daju svojim ugostiteljskim I turističkim objektima, sa jasnom porukom onima koji u njih dolaze, da će se tu osvježiti, odmoriti, napuniiti nekom novom energijom, napojiti I dušu I tijelo.

Ta riječ me podsjeća na kasne osamdesete, prijeratno vrijeme kada su kafići mahom otvarani I u našoj čarsiji, a među njima i “Oaza”. Znali smo tu navratiti na kafu ili na sok, ne sjećam se da li je tu posluživan alkohol, uživali u prijatnoj atmosferi, ugodnom ćaskanju sa prijateljima i muzici.

Za mene je “Oaza” bila odmaralište poslije prelijepe šetnje našom čarsijom, korzom po kojem smo bili nadaleko poznati. Ljeti bi u “Oazu” unosili mladalačku svježinu, mirise kestenova, opojni okus lipe, drhtaje ljetnog povjetarca, sretali prve ljubavi I proživljavali ljubavne boli, a zimi tražili utočište I grijali se, išibani oštrim sjevercem, promrznutih ruku I toplih srca.

Nazalost, dosao je rat, a sa njim I rušenja, razaranja, paljenja, ubijanja…Naša mala čarsija, nemilosrdno izbrisana sa lisa zemlje, sa ogromnim brojem žrtava I neiscjeljenim ranama. Tako su sa zemljom sravnjeni I njene zgrade, fabrike, kuće i kafići. Nestalo je I “Oaze” u tom ratnom vihoru koji ni za koga nije imao milosti.



Poslijeratni period I povratak u rodni Kozarac bio je često ometan, nepredvidiv, težak I bolan, ali se uz ogromne napore vrijednih Kozarčana polako počeo vraćati nekadašnjem sjaju. Ponovo ljudske ruke sagradiše  kafane i kafiće, te se pored “Starog grada”, “Mrakovice”, “Neire”,”Korza”,  “Golda”, pojavise  I oni sa zvučnim svjetskim imenima, izmedju ostalih I “Aqua”, “Leonardo”, “Mustang”, “Picadilly”……
Nazalost, nema  više prijeratne “Oaze” u čarsiji,  ali je ima u Kamičanima ili tačnije rečeno u Džonlagićima,  Nije kafić, ali jeste etno selo.



Nešto sasvim durgačije, unikat, nova ideja, nova vizija turizma, široki vidici budućnosti naseg podneblja, odličan pokušaj da se seoskim turizmom privuće pažnja psjetilaca,  Lijep je osjećaj da se samo par minuta voznje od nase čarsije, nalazi ovo prelijepo djelo ljudskih ruku koje Kozarcu I okolini nude nešto novo i nevidjeno.

Kada se umorite od čarsije koja je ljeti itekako bučna, od velikog broja šetača i još većeg broja auta svih svjetskih registracija, muzike svih žanrova, vašara i atrkacije sa zmijom, blještavog mramora, sjajnih aluminijskih ograda I raznoraznih stilova kuća, čeka nas jedna nova “Oaza” koja s pravom nosi to ime.

Ovog ljeta navratih u nju prvi put, fascinirana načinom na koji je zamišljena, a posebno vjestačkim jezerom, čamcima, fantastičnim mostom koji povezuje dvije obale, drvenim kućicama, brvnarom, bijelom mramornom fontanom I stazicom u obliku stopa.

Vidi se da vlasnici imaju I znanja I ukusa i raduje me činjenica da se neko odlučio da napravi nesto sto će nas više povezati sa majkom prirodom kojoj se uvijek vraćamo. Nedaleko od drvenih kućica kao iz bajke, primjećujem farmu na kojoj su svoj dom već našle neke životinje.



Među njima dominira kraljevic paun sa svojim bljestavim repom u hiljadu boja, koji kao za inat neće da rasiri. Od poznanika kruže priče da bi atrakcija farme trebao da bude magarac, a sigurna sam da bi najmlađe generacije uživale u tome. Dok razgovaramo sa slučajnim prolaznicima, a I poznanicima od kojih su neki došli u posjetu I iz prekookeanskih zemalja, u etno selo “Oazu”, stižu i svatovi.



Mlada I mladoženja ovjekovječuju svoj najdraži svadbeni dan upravo ovdje, na mostu koji spaja dvije duše I pretapa ih u jedno. Oko njih je prelijepa okolina, ili kako to stranci vole reći “beautiful landscape”  koji podsjeća na naslovnicu nekog ljubavnog romana. Napustamo etno “Oazu” I njenu ogromnu drvenu kapiju iza sebe, prepuni utisaka i riječi hvale za vlasnike koji su se usudili da investiraju u nesto sto će privući turiste, dok neko od prisutnih konstatuje “Svi ćemo se mi jednog dana selu vratiti”.

Nakon par dana, put me nanese u Huskice, nedaleko od Kozarca, u još jednu oazu ljepote I mira. Na poziv moje rodice I njenog muža, dolazimo na njihov “ranc” kako ga zovu. U srcu prirode, okružen zelenilom, podijeljen na dva dijela od kojih se na jednom nalazi predivan ljetnikovac koji liči na improrvizran dnevni boravak, a na drugom prosječena, uredna šumica koja pruža hlad i odmor u sparno ljetno doba. Domaćini su presretni ovom svojom oazom mira, na koji svraćaju mnogobrojni prjatelji, poznanici I rodbina, a u kasne sate zaćuju se na ovom mjestu I zvuci nekog muzčikog instrumenta.

Ovo mjesto i način na koji su uređeni primarni uslovi za svakodnevan  zivot, uključujucđći i dovod električne energije i vode, sigurno bi privuklo i svjetske ekologe. Pored raznovrsnog sezonskog cvijeća, na ranču su svoj novi dom našle I mnogobrojne biljke, pa čak I one koje nisu sklone kozaračkom podneblju.

Sadnice voća, među kojima počasno mjesto ima  cazinski hrast, smokva I sve popularnija aronija čine ujedno I prirodnu ogradu ovog imanja.
Ono što je mene posebno obradovalo je svakako veliki broj starih predmeta koji zbog brzine vremena I velikih izazova tehnologije polako padaju u zaborav. Sjekira na panju, ručna pumpa za vodu, sač iz kojeg smo jeli ukusne krompire s mesom samo su neki od mnogobrojnih.

Nakon ugodnog druženja, domaćini nas ispraćaju I na izlazu nas čekaju “vrljike”. Napuštamo još jednu oazu I zahvaljujemo domaćinima, koji su više nego srećni s onim što su stvorili. Odlazim sretna I razmisljam kako je za sreću ponekad potrebno veoma malo. Nije sve u višekatnicama izgrađenim po ugledu na moderne svjetske gradove, blještavim ogradama I bijesnim autima, mada mnogi žude upravo za ovim I po tome grade svoje standard I cijene druge ljude.
Odlazim I ovog leta iz svog Kozarca, ostavljam ga kao majka dijete kojeg se nije uspjela nagledati. Ma koliko se trudila, uvijek ostaje toliko toga što jos nisam uspjela vidjeti niti dozivjeti. Svake godine iznova ga upoznajem i u nešto novo se zaljubljujem. Ostaju iza mene kozaračke oaze, Stara pilana, Kozarački kamen, Mrakovica, Debeli brijeg, Lisina….

Ove stare, već nabrojane osvojila su srca mnogih, pa između ostalih I jednog planinara porijeklom iz Bosanske Krupe, sa stalnom adresom u  Sanskom mostu kojeg sam upoznala ove godine. Sa velikom strašću priča o svojim planinarskim pustolovinama I spominje Kozaracki kamen I Lisinu na koji se uspio popeti I uživati u pogledu na Kozarac. Na moje pitanje, kakav je to osjećaj kada se popnete I pobjedite planinu, skromno odgovara, “Tek onda vidim, koliko sam ja, obični čovjek, mali u odnosu na planinu. Pa onda koliko je planina mala u odnosu na Stvoritelja, koji je ovo savršenstvo  stvorio”.
Razmisljam o ovim riječima, zastanem na trenutak I mislim kako u ovoj silnoj trci za ovozemaljskim blagom, zaboravljamo šta je pravi smisao zivota I kako  sreća može biti i u malim stvarima, pa I u prirodi koja zna biti usovne cudi, ali I velikodušno davati.



Hvala urednku kozarac.eu koji se nesebicno trudi da obiđe I najudaljenija mjesta u oklini Kozaraca I prijedorskoj općini, predstavi nam naš rodni kraj, informiše nas o najnovijim zbivanjima, upozna nas sa njegovim ljudima I fotografijama uvjeri   da ga bolje upoznamo. Ne moramo ići daleko, jer nam je sve nadohvat ruke. Kao u sloganima reklama koje kazu “Kupujmo domaće!” Ja bih jos dodala “Upoznajmo  i reklamiramo domace!” Naravno, uz dužno poštovanje svih svjetskih destinacija.

Tekst: Semira Jakupović

foto: Nijaz-Caja Huremović

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović