Izdvajamo

PAMTITE ME PO PJESMAMA MOJIM

Piše: Semira Jakupović

U velikoj brzini, bjesomucnoj trci sa  vremenom I zahtjevima savremenog tempa, covjek cesto zaboravi na sebe, a kamoli na druge. Srijeda, 21. januar 2015.donijela je jednu tuznu vijest, ucinila da za trenutak zastanem, u nevjerici , u neocekivanju.  Umro je Kemal Monteno. Vijest su objavil svi nasi mediji. Prvo sam pomislila da se mozda radi o nekom marketiskom triku,dezinformaciji jer su ovakve vijesti I prije objavljivane. Ali ne, ovoga puta to je bolna istina. Umro je Kemo ili Kemica, kako su ga prijatelji zvali. Ugasila se bosanska poetska romanticna dusa, cija je pjesma bila vise od pjesme, vise I od talijansks kancone, koja je sigurno imala I genetskog uticaja. Ta dva spoja, bosanski I talijaski, stvorila su Kemala Montena, skromnog covjeka, jednostavnog, neponovljivog, vjecitog romantika, ciju sam pjesmu toliko voljela I uz nju rasla. Kemina muzika uljepsavala je svakodnevan zivot I od obicnog dana pravila praznik, sto je sigurno zelja svakog umjetnika.
Toliko sam puta zeljela da ga slusam uzivo, ali nije bilo prave prilike. Ipak, jednog ljeta, skoro prije deset godina, boravila sam u rodnom Kozarcu, koji je atrakcija za mnoge pjevace koji sebe zovu estradnim umjetnicima, mada vecina ne ispunjava te kriterije. . Ugledala sam plakat sa najavom Keminog koncerta u restoranu “Stara basta” i odlucila da idem na njegov nastup. Nisam imala srece, ulaznice su bile vec rasprodate, sva mjesta popunjena.  Bila sam razocarana, ali je utjesna nagrada bila mogucnost da sa ceste posmatram I  slusam Kemalov nastup. Nisam bila sama, vec u gomili mnogih koji su te noci ostali kratkih rukava. Kroz toplu ljetnu noc plovili su Kemini hitovi iz sedamdesetih i osamdesetih I toplinom punile srca. Ljetna noc, miris rodne carsije, prelijepa atmosfera….
Dogodine opet dodjoh u moju carsiju, opet vidjeh plakat sa najavom Keminog koncerta I pomislih da ovoga puta moram biti bolje organizovana I otici na vrijeme da zauzmem mjesto i ispunim sebi dugogodisnju zelju. Kao uz inat, kisa je lijevala kao iz kabla i nije bilo nade da ce prestati. Sa grupom prijatelja krenusmo prema carsiji, sa malo nade da ce concert biti odrzan, posebno u “Staroj basti” koja je imala veliki broj stolova na otvorenom prostoru. Ipak, na moje iznenadjenje, Kemin nastup nije otkazan, cak sto vise mjesta su bila popunjena do poslednjeg. Mnogi ljubitelji njegove muzike stajali su cijelo vrijeme, ispod kisobrana, dok je kisa dobovala po krovovima I mijesala se sa nesvakidasnjim zvucima Kemine gitare i njegovog njeznoga glasa. Atmosfera je bila odlicna, kisa nikom nije smetala, niti pokvarila ugodjaj. Kemal Monteno I njegova gitara ucinili su mnogo vise nego sto ce danasnji skupocjeni spotovi, snimljeni na najpoznatijim svjetskim destinacijama i najboljom mogucom tehnikom ikada uspjeti. Kemo se na sebi svojstven nacin, pjevanjem, zahvalio svima koji su omogucili njegov nastup u najmanjim, najvecim gradom na svijetu.

 

Danas kada znam da vise nikada necu imati priliku da ga slusam uzivo, osjecam veliku tugu, ali znam da imam sjecanje za zivot. Sjecanje na covjeka kroz ciju sam muziku rasla. Ostalo je sjecanje na “Jednu noc u decembru”, ugodjaj zime uz “Hiljadu pahulja bijelih”, ljubav I nostalgija u “Zemljo moja”, ponos na glavni grad u BIH u “Sarajevo, ljubavi moja”, probudjnei osjecaj ljubavi u “Duso moja”…Mislim da sam se u mnogim njegovim pjesmama mogla naci, a vjerujem I mnogi drugi poklonici njegove muzike. Sjecanje na ljubav  I toplinu ljetne noci u “Na kraju grada mirise juni”, razocarenje u pjesmi “Cuti telefon”, optimizam I vjera u bolje sutra u “Gitaro moja”, zrtvovanje za voljenu osobu, ali I odustajanje u “Ja ovako ne mogu dalje, nije ljubav pala s Marsa, moj je zivot samo farsa”. Pjevao je o razocarenjima koje nam nanesu voljene osobe kao u pjesmi “Laz”, “NIje htjela” I “Ljubavna je bol” , “Bacila je sve u rijeku”, pjesmu koju su pjevali I legendarni indexi, a kasnije I Tose Proeski.  Nekada je u njegovim pjesmama vladala I gorcina na ono na sta u zivotu ne mozemo uticati I pitao se ,Sta sam ti skrivio zivote moj, ljubavi nema za mene”. Ponekad bi pjevao o proljecu, o njegovom dahu kojem se radujemo posliej duge zime, pjevao je “Nekako s proljeca”  sa grupom “Crvena jabuka”.  Kemo je mnoge svoje pjesme posvetio zenama, ali I prijateljima koji su nazalost preminuli, te snimio duete sa svojim kolegama muzicarima.Meni najdrazi I najupecatljiviji Kemini dueti su sa Fazlom, Tifom I Emirom Balicem u pjesmi “Stari”, posvecenoj Starom mostu u Mosaru I njegovoj neunistivosti, te Radom Serbedzijom, glumcem sa nashi prostora koji ima internacionalnu slavu.  Ono po cemu cemo ga posebno pamtiti je pjesma snimljena u toku rata koja je ljudima davala snagu u teskim trenucima I vezala ih jos vise za rodnu grudu. “Ako pitas gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo”, pjevao je Kemo u okupiranom Sarajevu, naglasavajuci toliko vazan stih, “nikada se ne ponovilo”. Jedna od njegovih najljepsih pjesama koju je nedavno snimio sa Hankom Paldum pod nazivom “Sofra”, toliko je slusaocima  priblizila siroku dusu I velikodusnost naseg podneblja koja nudi ruku svim dobrim I postenim ljudima.
“Za ovom mojom sofrom bujrum svima, I kraljevima I prosjacima,”pjevali su Kemo I Hanka, naglasavajuci da “nema pobjede bez poraza, ni bez cistog obraza”.
Kemo I njegova gitara nisu nam nudili samo njezne, umilne zvuke u kojima se provlace note Mediterana I njegovih talijanskih gena  I Bosna uvijena u  prekrasne tekstove izisle iz pera nasih poznatih pjesnika, izmedju ostalih I Mise Marica.  Sa pravom mu je pripisivana titula sansonjera I to ne samo zbog nacina pjevanja, iz njega je zracila nesvakidasnja energina, romantika na koju smo skoro pa zaboravili u ovim ludim vremenima, ljubav prema covjeku I vjecita inspiracija.
Njegove pjesme imale su duboke poruke, nikoga nisu ostavljale ravnodusnim. Kemo nas je napustio I otisao sa ovodunjaluckog svijeta, ali je njegova muzika ostala. Muzika kojom je godinama popunjavao Skenderiju, zagrebacki Lisinski, Dom sindikata, ali I mnoge znane I neznane domove kultura, pozorista, restorane u BIH, ali i sirom svijeta. Uvijek je postovao svoju publiku, bez obzira u kojem broju bila I iz kojeg je kraja dolazila I nije padao pod uticaj komercijalne muzike.
“Muzika je svirala, u srce me dirala”, pjevala je Jadranka Stojakovic, jos jedno ime iz dobre stare sarajevske muzicke skole koja Keminom smrcu ostaje osiromasena za jos jednog umjetnika.
Ovaj memoriam, Kemalu Montenu u cast, zavrsicu stihovima iz pjesme Bijelog dugmeta” ,
“Prijatelji stari, prijatelji buduci, pamtite me po pjesmama mojim….”
Sutra ce naci svoj konacni smiraj na sarajevskim Barama. U amanet nam ostavlja besmrtnu muziku.
Neka mu  je lahka crna bosanska zemlja!

Semira Jakupovic

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.