Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Moje sjecanje na na mjesec Ramazan i Bajram uvijek me vraca na najljepse dane djetinjstva, na moje prijatelje iz mladosti s kojima sam ih provodila, a posebno na moje roditelje, bracu i sestru, te ostatak rodbine i komsije.
Sjecanje na Bajram vraca me polako u sedamdesete, kada sam bila djevojcurak, jos u osnovnoj skoli. Posto i Ramazan I oba Bajrama uvijek dolaze u skladu sa lunarnim kalendarom, kazu da se svakih trideset i nesto godina Bajram vraca u odredjeni mjesec I odredjeno godisnje doba. Ima li vece Bozije milosti, od cinjenice da Bajrame za svoga zivota mozemo dozivjeti u razlicita godisnja doba. Da ga osjecamo uz saptaj ljetne kise, zegu ljetnoga dana, omore I raskos zarkoga sunca, pa uz sustanje lisca, Bogom dane plodove make Zemlje, prve rose I mrazeve, pa zamagljene prozore, klizave ledene staze, pahuljice i ledenice, pa prve znakove proljeca I mirise behara koji prave praznik na zemlji. Meni su nekako najvise ostali u sjecanju Bajrami u ljetnom periodu,o kojima I govorim u vecem dijelu ovog teksta.

Posto smo ove godine, Ramazan docekali u ljeto, sjecanje me vrati na davnu sedemdeset i neku.
Vladale su velike vruciine, radili se mnogobrojni radovi ne samo u kuci nego i bastama i u polju. Uz sve te velike zege koje su ljude iscrpljivali do besvijesti, dolazile su i susne godine I nedostatak vode tipican za podrucje u kojem sam odrasla.
Sjecam se da sam u toku Ramazana ustajala sa svojom mamom, da “zapostim” i popijem fildzan kahve koje je cak i za nas koji smo polako ulazili u pubertet, bila prava poslastica. I ne samo to, na neki nacin to je bila viza, zeleno svjetlo za ulazak u svijet odraslih. Kao kroz maglu sjecam se i svojih rahmetli nana, kod kojih sam nekad odlazila na konak I ustajala da zapostim uz fildzan kahve, obaveznu maslenicu koja je postace drzala cijeli dan i bokal vode studene sa bunara koji je kao vjerni cuvar stajao u avliji obrasloj cvijecem. I hrana i voda uvijek su bile “taze”, svjeze ili friske i svemu ovome, davali obiljezja svecanog  cina.

Znala sam da moje krhko bice nije bilo dovoljno jako da isposti cijeli dan, ali mi djeca, kako su to govoirli odrasli mogli smo svoj post i“nasiti” ili drugacije receno, postiti do podne, pa se omrsiti, a onda sljedeci dan dodati koji sat vise. Shvatila sam kasnije da je to ustvari bila i fizicka i psihicka priprema za ono sto dolazi kasnije.
Uz sve to, odrasli bi obavezno napomenuli, kako ce oni koji ne poste za Bajram u “cumez”ili tamo gdje kokoske spavaju, pa smo se onda jos vise trudili da za Bajram imamo tretman koji nam pripada.
Pred zalazak sunca, skupila bi se grupa djece na cesti i sa nestrpljenjem iscekivala paljenje kandilja. Naravno, takmicili smo se u tome ko ce prije povikati,”Gore kandilji”. Desavalo se da neki seret medju nama, izrekne tu svetu recenicu, par sekundi prije, a mi ostali smo uvijek drzali budno uho i oko i pazili da te dvije okrepljujuce rijeci koje oznacavaju kraj posta i pocetak iftara, budu izgovorene na vrijeme. Moj rodni Kozarac je prije rata imao 13 ili 14 dzamija, tako da je svjetlost kandilja obasjavala nase rodno mjesto nekim posebnim sjajem.

Navecer bi odlazili u nasu dzematsku kalatsku dzamiju, smjestenu pored rjecice Starenice, koja je svojim tananim zuborom svemu dodavala neku posebnu car. Kalatska dazmija me uvijek podsjeca na naseg rahmetli imama, Ilijaza Mahmuljina, koji je imao prelijep glas i uvijek imao lijepo ophodjenje prema nama djeci.
Medju nama je proveo skoro cijeli zivotni vijek i pored odlicnog vjerskog obrazovanja, imao poseban dar za knjizevnost i pisanu rijec. Prije par godina sam nazalost propustila promociju njegove knjige “Umino ognjiste”, ali sam dosla do zbirke pripovjedaka i procitala je u jednom dahu. Vidjela sam naseg efendiju u sasvim novom svjetlu i divila se njegovoj pisanoj rijeci.
Ono cemu smo se posebno radovali, bio je zadnji dan Ramazana. Isli bismo pred dzamiju, jer se dijelila halva. To je za djecu moje generacije, bio poseban dozivljaj. Iako su sve nase mame, tradicionalno mijesale halvu pred Bajram, ona tudja uvijek se cinila sladjom. U nase kese upadali su kolutovi halve, iste boje, a razlicitih nijansi, zavisno od kulinarskih vjestina nasih vrijednih majki. Bilo je tu I velikih i malih loptica halve, svjetlosmedje i tamno smedje boje. A tek kada bi u nase kese zalutala i po koja kifla, to je cijelom ovom dogadjaju davalo poseban znacaj.

U kucama je prije Bajrama uvijek vladala uzurbana, ali i svecana atmosfera. Uvijek su nasi preci drzali do higijene koja je imala visok stepen i koja bi i sada zadovoljila i najzahtjevnije kriterije. Kuca bi se ocistila “I uzduz ipoprijeko” da sve blista i mirise. Kucnom enterijeru jos vise bi doprinosili predmeti iz kucne radinosti, a posebno kao snijeg bijeli stoljnaci, jastucnice, peskiri, draperije, zidnjaci, napravljeni od sifona, najcesce s motivima cvijeca svih boja. Na blistavim zutim podovima bi se pored cilima, nasle i ponjave ili kako to jos kazu prnje, satkane na rucnom stanu moje tetke Sebihe koja je taj izraziti talent naslijedila od svoje majke. Prnje su pored odlicnih prostirki za pod, bile i odlican nacin da se sva stara odjeca pocijepa, smota u male loptice i upotrijebi za reciklazu, ili kako bi ovdje u Engleskoj rekli za “recycling!”
Sjecam se i njenog drvenog stana (tako se zvala sprava za pravljenje ponjava ili prnja, ogromnog kamena, mosura i njenih dugih, vjestih ruku, koje su vjesto pravile razne kombinacije boja prnje pravile “praznikom za oko”.

Pa da se ponovo vratim na predbajramsku atmosferu u kuci u kojoj se osjecao miris jahnije, pita, hurmasica, lokuma ibaklave. Majka bi radila do kasno u noc, da bi bila sigurna da ce sutra cijela kuca biti “cakum-pakum”. Djeca su za Bajram uvijek dobijala neki novi odjevni predmet. Nije se sve uvijek uzimalo u prodavnicama, a krojacice su imale pune ruke posla. Moja mladja tetka Sajma je imala masinu za sivanje i uvijek nam je sila prekrasne haljinice, kosulje, suknjice..Pored redovnog posla u tvornici obuce, sila je i na masini, a pred Bajram imala pune ruke posla.
Ujutro bi svi ustajali rano, jer ne valja “kad sunce ulazi u oci”, kako je govorio moj otac. Ovo pravilo vrijedilo je za nas djecu ne samo kada je Bajram, nego i ostalim danma. U ovim rijecima krila se vec poznata zivotna filozofija u koju je vjerovao moj otac, a to je da je “jutro uvijek pametnije od veceri ida se svi vazniji poslovi planiraju navecer, a obavljaju ujutro.
Muski dio kuce odlazio bi u dzamiju da klanja Bajram, a zenski dio nase porodice ostajao bi kod kuce, da obavi finalne pripreme za docek gostiju i povratak muskog dijela porodice iz dzamije, kada bi slijedilo cestitanje i darivanje.

U mjestu gdje sam rodjena, Bajramu se uvijek pridavao veliki znacaj, te se nakon klanjanja Bajrama I proslave u porodicnom krugu, odlazilo “na Bajram” u poslijepodnevnim satima. Bila je to neka vrsta narodnog zbora, na koji su dolazili ljudi ne samo iz Kozarca, nego i iz obliznjih mjesta.
Prvi dan Bajrama uvijek je bio u Kamicanima, udaljenim od Kozaraca kilometar dva, a drugi dan “u Carsiji i Rici “, kako je govorio narod.
Sjecam se da smo s ushicenjem i neobicnim uzbudjenjem iscekivali odlazak u Kamicane, koji su prvi dan bili prepuni ljudi, zena i djece svih generacija.

Sa isto toliko uzbudjenja , docekivali smo i Kurban ili Hadji Bajram. Za mene je imao istu vrijednost, samo sa jednom razlikom. Prije ramazanskog Bajrama uvijek smo racunali koliko smo dana postili i divili se onima koji su mogli da isposte sve, koji su bili toliko jake licnosti i kojima je dobro zdravlje omogucivalo post bez mrsenja. Za Kurban Bajram smo racunali koliko smo kuca obisli i takmicili se u tome ko ce prije razdijeliti svoj dio kurbana po komsiluku. Moje sjecanje na Kurban Bajram uvijek se vraca na ocevu kucu, na klanje kurbana za koje je bio zaduzen moj rahmetli amidza. Mi, djeca, nesvjesni uzvisenog cina zrtvovanja zivotinje za Svemocnog Boga, sa zaljenjem smo gledali u ovna koji je trebao biti zaklan. Cinio nam se tuzan, kao da predosjeca sta ce mu se dogoditi, pogleda ukopanog u zemlju. Vec sutradan bi u rukama drzali jos vruce kurbane djelili ih po mahali, strogo vodeci racuna da niciju kucu ne preskocimo i ne zaboravimo reci “halalsum”. Od komsija smo osim “kabulsum” i toplog osmjeha, dobijali i para , a u glavi vec savrsen plan kako ih potrositi na Bajramu.

Danas nasi Bajrami vise ne izgledaju isto, dobili su neko sasvim novo ruho. Imala sam izuzetnu srecu da poslednja dva Ramazanska Bajrama docekam u Bosni, kao nekada sa svojom porodicom, tacnije receno jednim dijelom porodice. Nadam se da ce mi se akobogda I ove godine ta zelja ostvariti. Malo je onih sretnika koji uz Ramazan I Bajram okupe cijelu porodicu. Mnogi su u ratu izgubili draga bica, ili sto je jos gore nisu ih nikada ni pronasli. Za mnoge i Ramazani i Bajrami donosi pomijesana osjecanja, radost I tugu, uzbudjenje i zaljenje za prosloscu, zaljenje za sadasnjoscu koja vise nikada nece biti ista, zaljenje za buducnoscu kojq je veoma neizvjesna.
Ramazan i ove godine ove godine docekujem kilometrima daleko od svoje drage Bosne. Docekat cu ga u zemlji u kojoj zivim vec dvadeset godina, u zemlji u kojoj sam nakon uzasnog rata stvorila neki drugi dom. Kao i hiljade drugih rasutih po svijetu, necu moci biti sa svojim roditeljima, bracom i sestrama uzivo.Necu moci preci svojoj strini, tetkama, rodjacima “u papucama” kao nekad. Necu moci svaki dan gledati kandilje, ali se nadam da cu cuti slavljenicke pucnje, docekati oca, brata I rodbinu kako se vracaju iz dzamije poljubiti ih. Nadam se da cu osjetiti majcine suze na obrazu dok me grli i cvrsto stisce.

Ali jedno sigurno znam, da cu iza zatvorenih vrata graditi svoju Bosnu, pricati svoj jezik sa svojm djecom, uvijek im govoriti o nasoj vjeri i tradiciji i moliti dragog Boga da ih izvede na pravi put. Okupicu clanove familije I prijatelje s kojima sam prosla I dobro i zlo, okupljat cemo se na iftarima, druziti I pokusati da na bilo koji nacin nasoj djeci prenesem dio ramazanske atmosfere. Dvadeset i prvi vijek donio je toliko puno promjena, kojim se moramo priklanjati. Na hiljade nas ce i ove godine pisati SMS I emaile, ici na Skype ili se cuti preko zice. Gledati televizijske prijenose ramazanskog i bajramskog programa, a uz veselje ce se uvijek naci i suze tuge. Sve ide i tezi prema novom, a ipak nas vraca na staro. Tesko je covjeku koji zivi bez uspomena, pa makar one bile i bolne. Ima li ista ljepse o d trenutka kada otklopite saharu svoga sjecanja, kada zamirise dunja zuta, kada osjetite kap suza na dlanu, kada se sjetite stare, smezurane ruke koju ste za Bajram poljubili i culi "Bog ti dragi dao". Ima li ista draze od dolaskaa dragog nam gosta, Ramazana, kojim se posvecujemo i dusom i tijelom, od iftara, od mirisa hrane koju osjecamo svakim svojim culom, od vode koja nam pokvasi grlo, od serbeta od limunade koja ima posebnu slast...Sjecanja zive i izazivjau nostalgiju, koja je mnogo bolja od osjecaja ravnodusnosti, od izgubljenosti. Sve se krece i mijenja. I zivot bez obzira koliko tezak bio cini se mio.
Ima li, vece Bozije milosti od zivota koji nam je poklonjen i koji nam treba biti dovoljan. Ima li, vece Bozije milosti od doceka Ramazana i Bajrama u zdravlju i veselju.

S. Jakupovic

- U temeljima RS-a nisu, kako to patrijarh srpski kaže, ali i skoro svi političari iz RS-a, kosti najboljih srpskih sinova. U temeljima RS-a su kosti moga petnaestogodišnjeg brata, moga oca, dida, nane, kosti još 102 djece, a u tim temeljima sam mogao biti i ja koji sam, eto, uspio preživjeti i tri prijedorska logora i živi štiti i još mnogo toga - ističe Duratović.