Izdvajamo

Hadžija Šerif Velić,iz Kevljana poznat kao političar iz predratnog perioda, zatim logoraš u logoru Omarska o čemu je dosta već pisano u mnogim medijima, pisac čija su djela dosta poznata, da ne zaboravimo Šero je dobar harmonikaš i voli sevdah zapjevati. Sa hadžijom je svaki razgovor od velike koristi, uvjek se nešto nauči iz razgovora sa njim, životnih doživljaja kao i anegdota. Još pamtim njegov govor:  "Od nas traže da praštamo, a da bi praštali  moramo imati sugovornika, a mi to nemamo. Druga strana ne želi da razgovara sa nama. Ovako dolazim do ubjeđenja da smo mi ljudi nekoga reda.  Po onome što nam se ovdje pokaziva sa druge strane,  ispada da mi nismo ni vrijedni da budemo sugovornici. To je ta tragedija koja nas prati svo ovo vrijeme. Na žalost mišljenje se nije promjenilo svih ovih dvadeset i tri godine".

U narednom periodu ćemo objavljivati Šerine priče

Nije se htjela pokoriti 1.dio

Piše: Šerif Velić

Te godine behar se rano otrunio. Prve hašlame, vec u maju pocele su ruditi, ali u maloj carsiji podno Kozare malo tko na to obraca pažnju. Umjesto uživanja u blagodetima što ih proljece sobom donosi, osjeca se nesigurnost i  strah. Sva caršija i okolni džemati žive u groznicavom išcekivanju.
Hoceli rata biti, ili nece? Ne zna se šta nosi dan, a šta noc!? Oprecne vijesti pristižu jedna drugu. Narod nagada… Za jedne samo što nije pocelo, dok drugi tvrde da rata sigurno nece biti. I jedni i drugi pozivaju se na vijesti, što ih iz minuta u minut mediji objavljuju. Napetost raste… Strah se duboko uvukao u narod. Nikada ovdje nije bilo lahko. Doživilo se teških i neizvjesnih vremena. Bilo je olujnih vjetrova s tucom i prolomima oblaka, poplava i zemljotresa, ali to sve iznenada dode i traje kratko. Insan nejma kad ni da se prepadne. Ali ovo, ovo je nešto drugo! Predosjecaš da opasnost dolazi, a neznaš kad ce i odakle doci.
Možda od prvog komšije, Srbina, koji ti se zagonetno i lukavo osmjehuje, prilikom slucajnog susreta na caršiji. Možda upravo on snuje kako da ti glave dode.
Iz dana u dan iz opštine stižu ultimatumi da se potpiše lojalnost srpskim vlastima, da se na službenim objektima izvjese zastave, simboli nove države. Znalo se šta to znaci. Izmedu ostalog i to da se mladici odazovu na mobilizaciju i podu u Hrvatsku da ginu za srpske interese...Narod traži da se odgovorni u caršiji oglase. Na brzinu sazivaju zborove gradana da se cuje šta ce narod reci. Osme, komandir milicije, obraca se narodu. Govori... ” Mene što se tice spreman sam poginuti ali ipak želim znati jeste li spremni i odlucni braniti caršiju?                                                                                        
” Jesmooo...! Spremni smooo...! -Branit’cemo!!- Nikakva lojalnost!!!”                                                                                       
”Necemo njihovu zastavu u našoj caršiji. Jok!!!”; vikalo se uglas, kao da se drekom i galamom može zaplašiti i pobijediti neprijatelj?                     
Osme i vecina milicionera, muslimana, nisu preživili. Odmah na pocetku, bez suda, na naj okrutniji nacin su poubijani. Tijela od nekih su pronadena a neka nisu. Neka je Allahov rahmet na njih. Amin. Vijesti se šire munjevitom brzinom. U Gornjoj Puharskoj ubili covjeka. Na traktoru!? Iz cista mira. U po bijela dana izišli pred njega i izrešetali.  Rafalno!! Ubici dozvoljavaju da na radiju govori. Veli: - Svetio nekog svoga iz onog tamo rata. I nikom ništa. Ugledni Bošnjo u kabur, a ubicu, fukaru, slave kao srpskog junaka.



Ajša, Hajrina mati lomila je prste i glasno odhukivala. Pamti ona drugi svjetski rat i pokolj što se desio prilikom ”oslobadanja” njene caršije. I tada su se zbog necega svetili, a ubijali odreda, sve što im je pred cijev i pod kamu došlo. Na njene oci ubiše joj njenog Jusu. U vlastitoj avliji. Nikada nije smjela ni upitati u cemu je to bila njegova krivica. Slutila je da bi ovoga puta moglo biti još i gore. Svojim ocima gleda nepregledne vojne kolone što poput sivo maslinastih zmijurina gmižu regionalnim putem prema Banja Luci. Povlace se iz Slovenije i Hrvatske.                                                                          
I Hajra je bila uznemirena. Ipak strah nije osjecala. Cim su saznali da Srbi namjeravaju napasti, ona i njen Hamza prikljucili su se grupi za odbranu caršije. I ako svjesni da puno uciniti ne mogu ipak su odlucili da se bore. Danima, više su izvan kuce nego u kuci.  Na rubnim pozicijama oko naselja postavljeno je nekoliko punktova. Danju se dežuralo, a nocu patroliralo caršijom. I to je bilo sve!? Na regionalnom putu zarobljavaju neke srpske oficire i, nakon kracih pregovora puštaju a baš oni uskoro ce se pokazati kao glavni dželati nad stanovnicima caršije..                                                                                                    
”Hajro kceri, šta se to stobom zbiva? Skroz si se promijenila”; pitala je zabrinuta mati, a ona bi odmahnula rukom i lakonski odgovorila:”Ne brini majko, sve ce biti u redu.”- Upravo takav odgovor majci je povecavao nemir i zle slutnje. ”Kceri majcina, oci materine, zar kod toliko carsijskih mladica da baš ti moraš camiti na tom punktu? Puška nije za tebe. Žensko si.” ”Ali majko, zar da ga ostavim samog? Samo to od mene ne traži!”



Hajra i Hamza, skupa su još od rane mladosti. Nekako u isto vrijeme dobili su posao u ”Obucarskoj”, kako su u caršiji zvali mali pogon za izradu kožne galanterije. Radili su na strojevima za oblikovanje gornjih dijelova muških cipela. Na nekoliko koraka jedno od drugoga. Svidio joj se od prvog momenta. Atletski graden a izrazito visok privlacio je svaciju pažnju. Bujna crna kosa krasila je visoko uzdignuto celo. Duboka uspravna crta, izmedu gustih obrva, koje su širokim lukom omedavale njegove smede oci, cinila ga starijim nego što je u stvari bio. Izražajan, malo povijen nos i, dugo lice, s jakom i pomalo cetvrtastom bradom. Sve to odavalo je covjeka cvrstog i stabilnog karaktera. 
Ona, naprotiv, sicuhna. Kad bi se na prste propela jedva bi mu do ramena dosegla. Iz blizine, ako je htjela da ga u oci pogleda, morala je glavu dobrano unazad zabaciti. Ipak, koristila je svaku priliku da skrene njegovu pažnju.
”Hamza, molim te de pogledaj ovo, de uradi ono. De mi pomozi…”
Rado je pomagao, ali kako se njoj cinilo na nju nije puno obracao pažnju. A ona, iz dana u dan, sve više je bila zaljubljena. Nije joj bilo dosta što ga gleda, nego je na njega mislila i kad nisu skupa. U mašti vec ga je zvala svojim. Pred spavanje, zadnje misli bile su posvecene njemu, a kad se budila prvo što bi ugledala bile su njegove krupne smede oci. Sva ustreptala žurila je na posao, jer je znala da ce tamo sresti svoga Hamzu.
Slucaj je htio da se Hamza na poslu povrijedi. Mašina mu je zahvatila prst. Krv je šiknula, a Hajra je to prva vidjela. A tko bi drugi. Hitro je prišla upomoc. Sa svoga vrata skunula je mahramu i brižno pocela zamotavati prst i ruku. Nije ga boljelo. Više se cudio Hajri sa koliko nježnosti i pažnje je to radila. Srce mu je zadhrtalo kad je u njenim ocima spazio suze.
”Vidi ti nje…”. - Mislio je…”Pa nije mi ruka otpala ako sam se malo posjekao.” To je bila prekretnica u njihovim životima. Kada ju je prvi put pozvao da skupa izidu u caršiju, pristala je, i od tada se nisu razdvajali.
Njenoj sreci nije bilo kraja… Želja više nije imala. Sve želje i nade, kao u naj ljepšoj bajci postale su stvarnost. Princ, na bijelom konju, otjelovljen u Hamzi je došao! On je njen, samo njen! Do mile volje mogla je mjeriti dubinu njegovih ociju, milovati dugu crnu kosu, i mrsiti  uvojke. Duboko u sebi, kao molitvu, neprestano je ponavljala; ”Bože milostivi, od svake ljubavi što si je dunjalukom razasuo podaj mi po jedan dio, da ih sve, Bože, u jednu jedinu ljubav pretocim, a onda mome Hamzi kao dar ponudim! Ucini Bože da mi od moje ljubavi bar jedan dio uzvrati. Meni ce biti dosta. A on, koliko god se trudio da joj pokaže koliko mu je do nje stalo, uvijek je ostajao iznenaden. Na svaku njegovu lijepu rijec uzvracala je jos ljepšom, a svaki njegov umilni pogled, u njenim ocima razbuktavao je još jaci plamen ljubavi. Njegova želja postajala je i njena. Zamišljala ga je kao dragocijeni božiji dar. Ljubav i sreca zracile su s njenog lica. Od pupoljka koji je skoro svehnuo, razvila se u naj ljepšu ružu!                                                                                 
Hamza. Taj dobrocudni div, ispocetka, nije se mogao nacuditi odakle joj tolika snaga i energicnost, ali s vremenom se naviknuo i pustio da ga kroz život vodi. Volio je i bio voljen. Pa, imali koga da tako nešto ne bi poželio? Oboje su imali velike porodicne kuce i mogli birati gdje ce stanovati, a ipak su iznajmili skromni stancic. Tako su se dogovorili. I njeni i njegovi, od pocetka su se bunili, ali kad su uvidjeli da ne koristi, pomirili se stim.




Caršija u kojoj su se rodili, odrasli i živjeli bila je mala. Premala da bude grad a pregolema da bude selo. Ipak oni su je volili takvu kakva jest, i ne bi mogli zamisliti živjeti negdje drugdje. Igledala je kao da ju je sama planina iznjedrila. Prvi obronci pocinjali su vec u njenim sokacima. Sa tri strane gora a, cetvrta, jugoistocna strana, ravno polje dokle pogled dopire. Hamza nije znao šta više voli; planinu, caršiju ili svoju Hajru? Sve tri ljubavi splele su se u jednu, veliku ljubav, i svaka je u stvari bila dio njega samoga. Kao oci njegove, kao i sam život.!  Još kao dijete njegov babo poducio je Hamzu vještini kretanja planinom. Slušati fijuk vjetra u stoljetnim planinskim šumama, njemu je bila naj ljepša muzika. Sa planinskih visova gledati panoramu caršije i okoline za njega je bio jedinstven doživljaj.

I ljeti i zimi, koristio je svaku priliku da zaroni u tajanstvene planinske krajolike. Od kad su skupa on i njegova Hajra cinili su to zajedno. Posebno u proljece, voljela je planinski ugodaj. Noge je prala na bistrim potocima, na proplancima brala raznobojno cvijece i kitila svoga Hamzu, a sve to u njoj je budilo posebne osjecaje. Duboko u duši osjecala je da, ustvari, nigdje kao ovdje u planini, ne može biti bliže svom voljenom. Vecinom su hodali bez odredenog cilja, savladivali prepreke i uzajamno se pomagali. Nekada bi ona njemu ruku pružila a nekad on njoj, a kad bi mu se ucinilo da se umorila, s lakocom bi je uzeo u narucje, a ona bi ga zahvalno gledala rukama obgrlivši njegov vrat. Na proplancima su se odmarali. Brao je šumsko cvijece i uplitao u njene kose.
”Aha, mala evo ga. Ovaj je slican.”- Stavio bi cvijet na njene rumene usne, a onda poceo ljubiti.
”Bi li ti voljela imati naše dijete?”                                                                              
”Cuuj, bi li voljela? A šta ti kažeš?”; pitala je gledajuci ga vragolasto.
”Ako mene pitaš ja bi’. Cijeli tim.”
”Muški ili ženski?”                                                                                                    
”Ha, ha, ha, oba!” Smijao se nježno je grleci.
To je bilo njihovo zadnje proljece da su tako slobodno, bezbrižno i, skupa   slušali tajanstveni govor planine, gledali izlaske i zalaske sunca, mirisali zanosne mirise planinskog cvijeca i uživali… Samo dragi Allah zna sve tajne, a njih dvoje nisu ni slutili šta him je bilo sudeno!

Švedska, Jönköping 21 april 2008

Šerif Velić

Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ