Pise: Semira Jakupovic

Tesko je kad ujutro

Ustanes na lijevu nogu

Ujutro mrzis sam sebe

A poslije podne cijeli svijet

Tesko je zalit’

Kad neko umre

A prije ne primjetiti

Njegovu dobrotu

Kao opojni, mirsini cvijet

Tesko je

Osjetiti rastanke

I gledati maramice kako te mahanjem

Na dugi put salju

Tesko je

Budit’ se u znoju

Sanjati tople, njezne ruke dok miluju

I gubiti ih u ocaju.

Tesko je prevrtati po sjecanjima

I vaditi pozutjele slike iz prasine

Tesko je kad zamirise rodni kraj

I pocnes nositi teret tudjine

Tesko je biti bolestan

A praviti se da nista te ne boli

Tesko je kad ljudi iz zlobe

Stavljaju na ranu soli

Tesko je smijati se

I kada bi plakati htio

Tesko je prestati vjerovati u bolje

I sjecati se dana kad nadu si ubio

Tesko je biti sretan

Ako oko tebe tuznih ima

Tesko je biti veseo

Ako je drugima zima

Ali

Mnogo je teze biti ravnodusan

Da ne osjecas nista

Da nikad ne places

Da nikada se ne smijes

Da ne postojis

Da nisi zivi stvor