Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji ceta,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.
Daljine su zamotane
U vijanje neprozirno;
Vije, vitla, zvizdi, jeci:
Proleterska ceta - mirno!
Tata ljubi sinu nosic,
Crne oci ko trnjine,
A seljanka tuzno veli:
"Poljubi svog oca, sine!"
D'jete gleda i ne shvata
Sto ga otac ljubi njezno
I kuda ce ovi ljudi
U vijanje ludo, snjezno.
"Hajde, tajo, sa mnom kuci,
Jos mu nesto htjede reci,
Al' komanda vec je data:
"Proleterska ceto, kreci!"
Tata ljubi sinu nosic,
Malo lice, malo celo,
Pa pojuri za kolonom
Sto se spusti vec niz selo.
Jos jedanput gledajuci
Kozaracki kamen stari
Zapjevase proleteri
Tuznu pjesmu o Kozari.
Pjeva ceta kud god ide,
Kud god krece
Mnogi od njih, nikad vise
Ni Kozaru vidjet nece.
Poginu ce u borbama
Jer sloboda trazi zrtve
Primit ce ih nase sume
Kad zaklope oci mrtve.
Mecava ce proci ljuta
Snijeg i zima, mnogi jadi
Zaigrat ce Kozarcani
Opet kolo na livadi!
Zbogom, Kozaro
- Detalji
- Adnan Huremović
- Poezija
- Klikova: 15525
Paradoks našeg vremena!
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.
Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)
#Lijepa_riječ
