LOGORAŠ

Posveceno svim preživjelim logorašima

Ukrali su mi slobodu
Dok sam čučao
Gladan i žedan
Pognute glave
Bez vida  i sluha
Zavezanih ruku
I poderanih rukava
S puščanom cijevi
Kraj napeta uha.

Ukrali su mi komad neba plavog
Meni,čovjeku,
S glavom punom gnjida
Bez griže savjesti
I imalo stida
Komad neba postao je komadić
Pa komadičak
Sve dok se nije
potpuno izgubio iz vida.

Ukrali su mi ponos
A ja sam nijemo ćutao
U zamjenu za život goli
Iza bodljikave žice
Maštao o familiji svojoj
I komadu neba
poput ranjene ptice.

Kostur sam živi bio
A rebra moja
K’o utihle dirke
Ove smrtonosne svirke
Bez početka i kraja

Bio sam obrijane glave
A moje oči bez sjaja, plačne
I lica drugova mojih,ista
Iz sobe zloglasne, mračne.

Ovu sliku iz albumu uspomena
Ja želim zauvijek iščupati,
A ona mi se uvijek
Kao nepozvan gost vraća
Jer svako svoju cijenu
Dobrote i naivnosti plaća.

Preživio sam udarce i pakao
Posječen oštrinom mržnje mača
Na koljena sam padao
I iznova se dizao
Na rubu pameti i plača.

Sada slobodno hodam
Sa trunjem u očima
I noćnim morama
U jednom komadu
Sa hiljadu ožiljaka
Izrešetanog srca
I propalih ideala.

Da li je to ironija sudbine?
Da li mi se i život
nemilosrdno sveti?
Ptica slomljenih krila
Dobila je komad plavog neba
Ali više ne može da leti.

VRAĆENA MI JE SLOBODA
A UKRADEN ŽIVOT

Semira Jakupović

ZAPISANO U KAMENU            SEMIRA JAKUPOVIĆ

Kao alem u noći
Stoji  čuvar dženetskih duša
I šum vodoskoka sluša
Svjedoci mu uplakane oči
Pregršt bijelih marama
I lepršavih zastava

U tišini kameni gorostas stoji
I vrelom istine se poji
Ovaj svjedok
Ružnog vremena
I zle čovjekove kobi
Kamen razara
Zid ćutnje
Nijemim jezikom govori
I istinu donosi.

“Ovdje leže
bosanski  ljiljani
Zlatnim slovima ispisani
U historiju upisani
Za opomenu vječnu.
Kreneš li sa sjevera, istoka,
Zapada il’juga
Mimoići me nećeš.
Obavit ćete nesnosna tuga
Za onima pokosenim u cvijetu mladosti,
U kolijevci, u dubokoj starosti,
Ostavljenim u obruču,
Tražeci slamku spasa
Ostajući bez glasa
Oblivenim krvlju.

Putniče, zastani!
Saputniče, pozdravi!
Starosjedioče, ne zaboravi!
Čovječe, razmisli!
Zar vrijedi jedan,
A kamoli ovolike  ljudske živote uništiti?
Na stranu pravde ne stati.

Na raskrsnici svjetova
Između Istoka i Zapada
Između prošlosti i budućnosti
Između smrti i vječnosti
U spomen NEZABORAVU
Nijemo opominju,
“Nije ovo mrtva čarsija,
Niti napuštena zemlja pradjedovska,
Ona više ne miriše na pepeo,
Niti je prolama lavež
Raspuštenih pasa.
Ovdje se živi,
Ovdje se voli,
Za dane buduce,
Za proslosti neponovljene.”

31. jula 2010. godine u mom rodnom Kozarcu konačno je podignuto spomen- obilježe žrtvama proteklog rata. Ova pjesma je posvećena njima, ali i svima onima širom domovine koji živote dadoše za našu dragu BiH.