Pise, Semira Jakupovic

Osamdesete.... Stigose brzo....Nasa generacija se razidje..Svako u potrazi za svojom nafakom. Nakon srednje skole, neki odose i  a fakultete, a oni koji imase dovoljno srece, nadjose i posao. Osamdesete je vec polako pocela zahvatati kriza i mnogi od nas su provodili godine cekanja na biroima rada. Nakon zavrsetka srednje skole, a poslije i Pedagoske akademije, ponovo sam se vratila u skolu. Ovoga puta, ne kao djak, nego kao nastavnik. Nakon mnogobrojnih poslova na odredjeno vrijeme, u osnovnim  skolama u Omarskoj, Lamovitoj, Kamengradu, Busnovima, te skolama “Mira Cikota” i “16.maj”  u Prijedoru, konacno mi se osmjehnula sreca.
Devedesete......Moja nekadasnja  skola “Rade Kondic” i njeno osoblje primise me u svoje okrilje. Poceh raditi u Kozarusi, koja je bila podrucna skola. Docekase me simpaticna djecica, inteligentna, pristojna, zeljna znanja. Mlada, zeljna rada i izazova, prihvatih se posla, koji je u isto vrijeme bio i prekrasan i tezak. Izazovi nastavnickog poziva su pored lijepih stvari, donosile i one ruzne kao sto su davanje jedinica, zbog kojih sam se strasno zalostila i uspostavljanja discipline, sto uvijek nije bilo lako. Tu sam ponovo srela svoje nekadasnje nastavnike, Mustafu  i Drenku, Hamdija je i dalje bio director. Bili su tu u ucitelj Suljo, pa Mensur, Budimir i mnogi drugi. Vremena su se promijenila i moji nekadasnji nastavnici postale su moje radne kolege. U centralnoj skoli u Kozarcu sam radili, najcesce na zamjenama. Sve se cinilo savrseno, a ja sam imala osjecaj da se na kraju zavrsio moj zivotni krug. Kazu da se covjek uvijek vraca na mjesto odakle je jednom otisao, a takav slucaj je bio i sa mnom.
Nazalost, na ovo idilicno stanje, brzo se nadvio crn oblak. Poceo je rat u Sloveniji, a nakon toga i u Hrvatskoj. Sve vise su vijesti o politici, nacionalnim strankama   i ratu pocele da zauzimaju mjesto u javnim glasilima, polako se uvukavsi i u zivote ljudi. Ljudi su se osjecali nespokojno, u strahu od moguceg prosirenja i na nasu domovinu. U dnu duse je ipak tinjala nada, da ce nas rat nekim cudom mimoici . Kome je stalo do toga? Zar da komsija puca na komsiju? U BIH to bi bilo katastrofalno, bile su samo neke od mnogobrojnih nagadjanja i pretpostavki. Na kraju krajeva, u nastavnom osoblju i dalje su bili pripadnici svih nacija, kako bi to bilo moguce.
Stiglo je i proljece devedeset i druge...U nekim gradovima BIH vec su pocela ratna razaranja. U skoli smo i dalje obavljali svoje redovne aktivnosti, polako se pripremajuci za kraj skolske godine. Iznad radosnih dogadjaja kao sto je priprema mature za svrsene osnovce, nadnijela se sijenka. Zbog ratnih dogadjaja  i ozbiljnosti situacije, donesena je odluka da se skolska godina zavrsi u maju. Da se djeci podijele dzacke knjizice, uvjerenj i svjedocanstva. Zakazali smo roditeljske sastanke ranije, a ni djeca se vise nisu radovala ranijem zavrsetku skole. Valjda su u svojim mladalackim dusama osjetili strahote koje se spremaju, o kojima su do tada gledali samo u filmovima i citali u knjigama. Na taj poslednji roditeljski sastanak nisu svi dosli. Neke dzacke knjizice ostale su nepodijeljene. Mnogi su vjerovatno bili u dilemi. Gdje otici? I zasto napustiti zemlju na kojoj smo se rodili?
24. maja 1992. otpoceo je napad na Kozarac. Skoro pa se poklopio sa Danom mladosti i Danom skole. Umaju, u maju, kad djeca pjevaju...Sada vise nisu pjevala djeca. Culi su se uzasni zvuci granata i zalosni rafali mitraljeza. Cule su se i pjesme, ali ne one koje pjevaju o ljubavi, nego pozivaju na mrznju. Skoro u jendome danu moj Kozarac postade mjesto strave i uzasa. Nekadasnje pitomo mjesto pretvori se u prah i pepeo. Trazeci skroviste i spasavajuci goli zivot, nadjoh si ja zajedno s dvoipogodisnjim sinom u izbjeglickoj koloni. Oko mene sablasna carsija, kuce koje gore, iz nekih se jos uvijek vije dim, ranjeni ljudi u bijegu, mrtvaci okolo, razbacana odjeca iz zamotanih zavezljaja..
Usred tog bespuca, tog mrtvila i nereda, tog jada dvadesetog vijeka, u svoj svojoj ljepoti i nadmoci, uzidizala se Osnovna skola “Rade Kondic”. Jos uvijek je tu, pomislih. Nekim cudom nije srusena. Ispred nje se nalazi bista komandanta sa Kozare,Rade Kondica, po kojem je dobila ime. Nekadasnja ljepotica sada je bila oronula zgrada, sa slupanim prozorima i mnogobrojnim rupama na zidovima. Njeno lice bilo je izresetano mnogobrojnim mecima, njeni hodnici vise nikada nece odjekvati djecim glasicima, a na njenom igralistu vise se nece igrati djeca.  Iz tog zalosnog razmisljanja prenu me pogled na oruzje i vojnike koji sun am naredjivali  da udjemo u autobuse.Idete na sigurno, rekose nam. Pognutih glava, sa suzama u ocima, misleci na sigurnost djeteta koje nosih u narucju, udjoh u autobus. Nismo dugo putovali, ali mi se taj put ucini duzim od godine. Prepoznajem Trnopolje, susjedno selo. Zaustavismo se ispred skole u selu u kojem je prije rata u miru i slozi zivjelo vise od trinaest razlicitih nacija. Medju njima veliki broj Ukrajinaca, Bjelorusa, Rusina, Ceha, Galijana...Pokazase nam put prema seoskoj osnovnoj skoli, koja je umjesto svog svakodnevnog zadatka da obrazuje mlade generacije, dobila jedan novi. Da bude spasiliste, prihvatni centar za nas koji smo preko noci postali beskucnici.  Kasnije se nazalost pretvorila u logor. Nakon izvjesnog vremena provedenog u skoli, po naredbi smo krenuli prema zeljeznickoj stanici, prema teretnom vozu koji je trebao da nas vodi u nepoznato. Na slobodu, nadala sam se. Ovoga puta moja osjecanja su bila pomijesana. Nije mi bilo zao napustiti skolu, po prvi put u zivotu. Ostao je samo zal za onima   koji su u njoj morali ostati. Ostao je zal za bratom, rodjacima, komsijama, koji su tu ostali ne znajuci kakva ih sudbina ceka.