Izdvajamo

Piše: Osman Menković

Glavnom junaku ove priče ne znam ime i prezime pa sam ga oslovio, onako, kako smo ga svi poznavali i zvali u to vrijeme.
Pošto je on već preselio, želim mu vječni rahmet i da ga dragi Allah nastani u džennet a rodbini upućujem, izvinjenje.
U mojoj mladosti u bližem okruženju živjelo se, isključivo, od poljoprivrede i stočarstva. Iz tog razloga, svaki komadić zemlje bio je iskorišten...nešto za pšenicu, nešto za kukuruz, nešto za livadu, nešto za ispašu goveda a najbliži dio zemlje do kuće za baštu.
Ono što je bilo namjenjeno za sjetvu i baštu bi se uzoralo a ono što je namjenjeno za livade bi se pustilo da raste trava.
Kako bi se znalo šta će se čuvati za livadu i da se tu ne smije napasati stoka, običaj je bio, da se po njivi zabodu bijeli štapovi(šiševi) i to bi bio znak da se trava čuva za kosidbu.
Poštovali su se ovi šiševi ali bilo je i iznimki a i na drugim mjestima su goveda znala nanositi štetu seljanima tako da su se dešavale i svađe među ljudima oko toga čija su goveda napravila štetu.
Da bi se ova pojava svela na najmanju moguću mjeru ljdi su birali poljara koji je obilazio teren i pratio gdje ko čuva goveda, poštuju li se šiševi, imaju li goveda čobana...uglavnom održavao je red u smislu discipline i brige vlasnika za svoja goveda.
CRNJA je bio čovjek srednjih godina, ozbiljan, odmjeren, staložen, na prvi pogled strog ali prije svega pošten i samo njegova pojava ulivala je strahopoštovanje kod nas djece koji smo, najčešće, bili čobani.
On bi obilazio teren i ako bi zatekao goveče u nečijoj livadi, bašti, pšenici, kukuruzu...ma u bilo kakvom zijanu on bi ga zaplijenio i odveo na mjesto koje je bilo namjenjeno za to a vlasnik bi, po saznanju, odlazio da preuzme svog hajvana i tada bi naš poljar imao zadaću da pomogne uspostaviti dogovor o obeštečenju oštećenog i vlasnika hajvana koji je načinio štetu.
Nekada bi to išlo teže ali je Crnja bio poznat po svom umijeću da je, uvijek, uspio riješiti problem na obostrano zadovoljstvo. Uvijek je pravilno procijenio štetu a potom i izrekao bi pravilnu visinu odštete.
Bio je toliko pravedan i poštovan među ljudima da su ga zvali i na druge procjene vrijednosti nečega kad se ljudi između sebe nisu mogli dogovoriti.
Mi, čobani, dobro smo vodili računa da goveda koja čuvamo ne odu u zijan jer ako bi se dogodilo da odu pa ih još i poljar zaplijeni bilo bi ... kuku majko, ali, događalo se...

Cijelo ljeto pa i dio jeseni poljar bi obilazio polja a posebno bare koje su se protezale na ogromnoj površini između moga sela i Omarske i koje su se, isključivo, kosile a kad se sva ljetina podigne onda bi odahnuo i poljar i mi čobani.
Mi, jer smo mogli napasati goveda po barama a poljar...jer je došlo vrijeme da naplati svoj rad.
On bi upregao konja u kola i išao po svom terenu, od kuće do kuće a mještani bi mu davali, neko pšenice, neko kukuruza, neko graha, neko masla, neko para i uglavnom bi on bio nagrađen za svoj rad i trud od ranog proljeća do jeseni.
Skoro svako domaćinstvo je imalo, bar jednu, kravu ali najveće krdo je imao rahmetli Husein Kenjar iz zaseoka Kenjari pa je u jesen kad se puste bare za ispašu bila milina pogledati tu kolonu bika, krava, volova, junadi i konja koja se znala otegnuti u dužini i do dva kilometra po seoskom prašnjavom ili blatnjavom putu, od izlaza iz tora prema barama.
Zamislite sada taj đelep da svrati nekome u livadu ili baštu???
Goveda su se čuvala po cijeli dan i do kasne jeseni, do žestokih mrazeva jer što su duže vani, manje će potrošiti sijena a mi smo ih čuvali i po barama se igrali.
Ujutro bi se poranilo, doručkovalo i u uzo bi se svezala ćasa metenika udrobljenog sa kuruzom, za ručak a na noge, prcave opanke ili bosonog ... pa za govedima.
Bilo je hladnih jutara i žestokog mraza pa bi noge izgubile spoj sa ostatkom tijela ali se, ispod oka, pratilo kad će se krava, bika ili vo pomokriti a onda ... trrrk na grijanje nogu.
Kad se izgladni, pokusa se sadržaj iz ćase a sa padom mraka, goveda predase i kući.


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na portalu: 97 gostiju i nema prijavljenih članova

Carsija nocu.jpg

Doticni Ramo Besic je reko istinu. Barem ja uvijek zeljno ocekujem cetvrtak, bas iz ovog razloga. Da bi vidio ove lijepe slike iz naseg prekrasnog Kozarca, i da procitam koji haber. Moze to biti i sitnica, mozda slika ukalamljene vocke, da meni vec bude toplo oko srca. Hvala puno za ovaj trud, na slikama i haberu i samo dalje tako.

Četvrtak