PONOVO TRAVA NIČE    SEMIRA JAKUPOVIĆ

Čuje se oštri zamah

I pjesma kosaca u jutra rana

Padaju vlati trave

I žutih maslačaka glave.

I cvrkut ptica se čuje

Dok mirisi pokošenog bilja se širi

I nadolazi sjećanje na maj

Kad vjerovasmo u neuništivost slobode

O, mi, naivni pioniri!

Ponovo proljeće stiže

I priroda svuda buja

žalosnu tugovanku mitraljeza slušam

I užasom se puni moja duša.

Ne padaju više vlati trave

Nego nedužne ljudske glave

Iz srca uzdah izlijeće,

“O, zar se može,

Ubijati i u proljeće?”

Dočeka rodna gruda

Proljeće bez krvavih ratova

Jos rane sa opeklih duša pušu.

Al’ neće zemljaci moji

Proljeću da ubiju dušu.

Tamo gdje padoše glave

Trava ponovo niče

I jutro novo sviće

prepuno nadanja.

I zivot se ponovo rađa

Daleko od razmirica, ratova i svađa

I neka nova djeca na livadi igraju i plešu

Puštaju golubove mira

I dozivaju u goste sreću.

DJETINJE OČI UGASLE

Na polju bulka rascvjetana

Uziva na postelji zlatnoga klasja

Latice upijaju nebo

Toplinu sunca vrela

Dok vjetar njise I talasa.

Dijete je gleda I trci

Da majci poklon da

Okolo ptice gladne

I duse ratne, jadne.

Bezbrizno djetinjstvo zove

I ne razumije zasto se gine

U potrazi za lijepom bulkom

Ne vidi natpis “Mine”.

Crvena bulka netaknuta

I krv oko nje prosuta

Na postelji zlatoga klasja

Djetnje oci ugasle

A vjetar talasa, talasa.

ŽRTVAMA MINA U RATNOM I POSLIJERATNOM PERIODU

Semira JakupoviĆ