Izdvajamo

Piše: SEMIRA JAKUPOVIĆ

Biti izbjeglica znači
Krenuti na put bez povratka
Umjesto kupea dostojna čovjeka
Voziti se u  hajvan-kolima
Pokupiti prnje u zavežljaj života
I pitati druge znaju l’ šta je grehota
I tražiti kuću ispod plava neba
I misliti , “samo život imam jedan,
Ne treba mi ni on tako bijedan”

Biti izbjeglica znači
Živjet u kampu, sa hiljadama duša
Satima čekati u redovima bez kraja
Vidjeti kako kraj se s krajem spaja
Pokrit’ se sa grubim, sivim dekama
Spavati na tvrdim, vojničkim krevetima
Stajati strpljivo pred istruganim kazanima.
I sanjati neki bolji svijet

Biti izbjeglica znači
Biti čovjek bez adrese
Stalno gledati preko ramena
Osjećati  kako ljudi gube sažaljenja
I gledaju te kao nužno zlo
Dok tebi se gubi
Pod nogama tlo.

Biti izbjeglica znači
Seliti se od mjesta do mjesta
Sreću svoju tražiti na spiskovima bez kraja
Sa željom da te s tvojim nekim spoje
Ili da ti po svom sreću kroje


Zaštitni znak nam postade
Karirana kesa
Da se usput nađe
Ono malo bijede
A glavu prošaraju
Mladalačke sijede.

Gdje je početak kraja
gdje se to nada s očajem spaja
da li Uzvišeni, čuješ molitve naše
da li ikog naše napaćene duše plaše



Da li u oblacima
Dok plovimo u susret nekoj boljoj sreći
Da li na beskrajnim putevima
Dok plačemo, dok odlazimo daleko,
Dok se od majke zemlje odvajamo
Da li na talasima mora
Dok nas kida bol i morsko ludilo
Da li nas sreća čeka negdje tamo

Dok strašljivo hodam ulicama novim
 I molim Boga da se ne izgubim
ne divim se blještavim izlozima
I klanjam se nesrećnim prosjacima
Da li su i oni neki od nas

Dok slušam neki nerazumljiv jezik
I klimam glavom kad mi ništa nije jasno
Promiču pored mene ljudi bezbojnih lica
Prolaze ravnodušno ,
Možda su i oni bili u koloni izbjeglica

Ćudnog li svijeta, mislim,
Ovdje niko ni za kog ne haje,
Kako li ću preživjeti život bez Bosne svoje,
Koliko će dugo sve ovo da traje

Zrak smrdljiv steže I ne čuju se pjesme ptica
Umor me smara, a ne želim se
U sobu bez topline vratiti
Ni u snu ne pomišljam
Da ću se jednom sa ovom tuđinom pomiriti

I sanjam tebe, o majko moja,
Kako me jedva iz ruku puštaš
A ništa mi bolje ne možeš dati
Tvoj pogled govori, idi, spasi se
A suze u očima, što brže vrati se.
Nema nikog da sa njim kahvu popijem
Ipak,noću se snovima o povratku opijem

 

SEMIRA JAKUPOVIĆ


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na web-stranici: 188 gostiju i nema prijavljenih članova

Kozara 001.jpg

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.