Posvećeno svim preživjelim logorašima.

Piše: Semira Jakupović

LOGORAŠ
                Posveceno svim preživjelim logorašima

Ukrali su mi slobodu
Dok sam čučao
Gladan i žedan
Pognute glave
Bez vida  i sluha
Zavezanih ruku
I poderanih rukava
S puščanom cijevi
Kraj napeta uha.

Ukrali su mi komad neba plavog
Meni,čovjeku,
S glavom punom gnjida
Bez griže savjesti
I imalo stida
Komad neba postao je komadić
Pa komadičak
Sve dok se nije
potpuno izgubio iz vida.

Ukrali su mi ponos
A ja sam nijemo ćutao
U zamjenu za život goli
Iza bodljikave žice
Maštao o familiji svojoj
I komadu neba
 poput ranjene ptice.

Kostur sam živi bio
A rebra moja
K’o utihle dirke
Ove smrtonosne svirke
Bez početka i kraja

Bio sam obrijane glave
A moje oči bez sjaja, plačne
I lica drugova mojih,ista
Iz sobe zloglasne, mračne.

Ovu sliku iz albuma uspomena
Ja želim zauvijek iščupati,
 A ona mi se uvijek
Kao nepozvan gost vraća
Jer svako svoju cijenu
Dobrote i naivnosti plaća.

Preživio sam udarce i pakao
Posječen oštrinom mržnje mača
Na koljena sam padao
I iznova se dizao
Na rubu pameti i plača.

Sada slobodno hodam
Sa trunjem u očima
I noćnim morama
U jednom komadu
Sa hiljadu ožiljaka
Izrešetanog srca
I propalih ideala.

Da li je to ironija sudbine?
Da li mi se i život
nemilosrdno sveti?
Ptica slomljenih krila
Dobila je komad plavog neba
Ali više ne može da leti.

Vraćena mi je sloboda
A ukraden život

Semira Jakupović