Izdvajamo

Posvećeno svim preživjelim logorašima.

Piše: Semira Jakupović

LOGORAŠ
                Posveceno svim preživjelim logorašima

Ukrali su mi slobodu
Dok sam čučao
Gladan i žedan
Pognute glave
Bez vida  i sluha
Zavezanih ruku
I poderanih rukava
S puščanom cijevi
Kraj napeta uha.

Ukrali su mi komad neba plavog
Meni,čovjeku,
S glavom punom gnjida
Bez griže savjesti
I imalo stida
Komad neba postao je komadić
Pa komadičak
Sve dok se nije
potpuno izgubio iz vida.

Ukrali su mi ponos
A ja sam nijemo ćutao
U zamjenu za život goli
Iza bodljikave žice
Maštao o familiji svojoj
I komadu neba
 poput ranjene ptice.

Kostur sam živi bio
A rebra moja
K’o utihle dirke
Ove smrtonosne svirke
Bez početka i kraja

Bio sam obrijane glave
A moje oči bez sjaja, plačne
I lica drugova mojih,ista
Iz sobe zloglasne, mračne.

Ovu sliku iz albuma uspomena
Ja želim zauvijek iščupati,
 A ona mi se uvijek
Kao nepozvan gost vraća
Jer svako svoju cijenu
Dobrote i naivnosti plaća.

Preživio sam udarce i pakao
Posječen oštrinom mržnje mača
Na koljena sam padao
I iznova se dizao
Na rubu pameti i plača.

Sada slobodno hodam
Sa trunjem u očima
I noćnim morama
U jednom komadu
Sa hiljadu ožiljaka
Izrešetanog srca
I propalih ideala.

Da li je to ironija sudbine?
Da li mi se i život
nemilosrdno sveti?
Ptica slomljenih krila
Dobila je komad plavog neba
Ali više ne može da leti.

Vraćena mi je sloboda
A ukraden život

Semira Jakupović

 


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na portalu: 129 gostiju i nema prijavljenih članova

Pogled niz Kozarac (2011.).jpg

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic