Izdvajamo

Piše: Muhidin Šarić

Na drugom kilometru ceste Prijedor-Banjaluka, na lijevoj strani, smjestena je Tvornica keramickih plocica "KERATERM". Svakom prolazniku brzo pada u oci nova tvornicka hala. Umjesto fasade, zidovi su joj optoceni ukrasnim limovima, boje cigle. Tvornicki krug je ogradjen visokom zeljeznom ogradom. Dvorisni prostor je veoma lijepo osmisljen. Izmedju nusprostorija i zgrade nalaze se parkovske povrsine, pune zelenila. Prilazni putovi i poslovne prostorije su asfaltirani. Ispred tvornice stotinjak metara je strazara. Na ulazu u krug tvornice je zutobijela rampa, koja presijeca ulazni put. Tridesetak metara na putu prema prema zgradi, ugradjena je velika transportna vaga, pored koje je ukusno izgradjena kucica sa ravnim krovom. U njoj se nalazi uredski prostor za sluzbenike koji opsluzuju vagu. Pocetkom cetnicke agresije na Prijedor i njegovu okolinu, KERATERM je pretvoren u logor. 26. maja 1992. godine zatvoreno je oko hiljadu Kozarcana. Nakon dva tri dana svi su prebaceni u logor "OMARSKA" u Omarskoj. 30. maja 1992. godine KERATERM je ponovo napunjen. Zatvoren je 6. augusta 1992. godine.



Prolazi jos jedan logoraski dan, naporan i pun neizvjesnosti. Svaka veza sa spoljasnjim svijetom je prekinuta. Ne znamo sta se to oko nas dogadja. Jedine vijesti su nam dozivljaji pojedinaca, koje svakodnevno dovode u logor. Te price su stravicne. Bilo je kasno poslijepodne kad sam posao da trazim Sanela K. On je sa grupom svojih vrsnjaka u dnu spavaonice. Prezivio je teske dane u roditeljskoj kuci u jednom zaseoku kraj Trnopolja. Sustinu dogadjaja su mi ispricali njegovi poznanici, ali sam od njega htio saznati neke pojedinosti. Nadjoh ga kako pretrazuje majicu. Sjedi na paleti do pojasa gol. Preplanula je bakrenasta koza na njegovom grudnom kosu kao da je razapeta na kostima. Sa strane se podbocila rebra, mozes ih prebrojati. Sanel je djecak od petnaestak godina, izrazito ravne crne kose, koja mu poput subare stoji na glavi. Lice djecacko, isarano zutim pjegama i preplanulo na suncu. Ima okrugle, sjajno zelene oci. U rukama mu blijedo plava atletska majica, pocijepana na nekoliko mjesta. Na bosim nogama stare izlizane farmerica, zavrnute do koljena. Na bosim nogama nataknute patike.



- Imas li oca?
- Imam. On je u Njemackoj u Stuttgartu. Molio nas je da dodjemo. Ja nisam mogao , nije ni mama htjela. Nije dala da prekidam skolu. Steta, govorila mi je, osmi je razred. Dogovorili smo se cim dobijem svjedozbu da krenemo. Eto nije bilo sudbine. Sanel je ozbiljan, zamisljen. Na celu su mu bore. Dva nemirna oka gore kao dvije zeravice. Glas mu nije ni djeciji niti odrasla muskarca. Pricao mi je dugo, o djetinjstvu, o igrama, o svojim vrsnjacima. Pricao mi je o kuci o dvoristu i vockama. Pricao mi je o kruski kolatusi, na kojoj bas sad, dozrijevaju plodovi. Tu je i ljuljaska sa kojom je odrastao. Prosle je godine za odlicno ucenje dobio bicikl. Dva ga je puta vozio u Kozarac. Ove godine otac mu je obecao motor.
- Gdje si bio kada su naisli cetnici?
- Toga dana , cini mi se da je bila srijeda, grupa cetnika u picgaueru, skrenula je u nas put. I ranije su oni prolazili, ali samo iznad kuce, glavnim putem. Ja sam bio u basti, iza stale. Plijevio sam luk. Kada sam vidio da idu u dovriste, sakrio sam se u kukruze. Vozilo su okrenuli i vratili na put. Kad motor zacuta, sa platoa iskocise cetvorica i potrcase prema kuci. Ostali ostadose kod kola. Gledao sam ih krisom . Imali su na sebi tamnosarene uniforme sa bijelim trakama na ramenima. Jedan je iamo crvenu kapu, ostali su bili gologlavi. U rukama su nosili automate. Vidio sam i zolju.
- Ima li koga? prodera se prvi.
- Raskoraci se i uperi automat u vrata. Izadje mama.
- Kako se zoves? Mama odgovori.
- Gdje su ti muski?
- Sama sam, odgovori ona.
- Muz mi je u Njemackoj na radu.
- Mi smo culi da je on u zelenim beretkama. Mama poce da se pravda. To ih jos vise razljuti.
- Cuti! - naredi joj strogo.
- Brzo cemo mi to ustanovit, rece i razvuce usta u praskav smijeh.
- Kucu gastarbajtera je najlakse prepoznati! Dade znak. Dvojica poslusno zakoracise prema stepenicama i udjose unutra. Mama ostade na verandi. Na njoj je ciglasta kucna haljina sa bijelim dugmadima. Stavila ruku preko ruke i cuti. Ona dvojica iznesose iz kuce oba televizora, video, liniju i moj kasetofon i poredase po verandi. Ostali se sjatise oko stvari.

- Ove stvarcice mi se svidjaju, zakljuci starjesina. Nosi ovo u kola naredi, njima vise ne trebaju! Cetnici uprtise stvari i odnesose.
- A sada marke!zareza ponovo.
- Nema maraka, rece mama odsjecno.
- Ne lazi! - Zagrmi takvim glasom da sam se stresao i priljubio uz zemlju. Pridje joj blize i udari je rukom. Mama posrnu i zaplaka.
- Govori gdje su pare ili cu te ubiti! Uperi cijev automata u njene grudi.
- Pretresite kucu, naredi! Dvojica krenuse prema kuci.
- Stanite! - predomisli se.
- Stanite ovdje. Sam cu je pretresti. Ja znam gdje oni to kriju.
- Imam iskustvo. Ona dvojica se vratise, a u kucu udje sef. Lezao sam potrbuske. Oko mene kukuruzi. izrasli do pojasa. Modre se. Na oci mi navrle suze. Prisao bih majci, ali strah me. Samo da odu da joj pomognem. Srce mi lupa kao dobos. U dvoristu iscekivanje. Sef se zadrzao u kuci. Pretrazuje. Nakon izvjesnog vremena se pojavi. U rukama nosi dvije flase.
- Evo sta ona drzi. A mi zedni. Baci onoj dvojici po flasu. Oni ih spretno uhvatise. Onaj sa zoljom otvori, pomirisa, pa onda nagnu. Grlo se zaklkota, a on se strese. Obrisa usta rukavom, pa dodade onom do sebe. Flasa krenu od usta do usta.
- Gdje su pare? - ponovo zaurla sef.
- Rekla sam vam da nemam! - zaplaka mama. Zacu se tup udarac. Mislim da je od kundaka. Mama zajeca. Ja stisnuh rukama usta da ne zaplacem glasno. I oni drugi se razbjesnise. Smjenjuju se udarci, jauci, smijeh i ojkanje pijanih cetnika. U mojim usima tuku dva bubnja. Odjednom mi se pred ocima zamraci i ja potonuh.

camo.ch/ foto: Nijaz-Caja Huremović


Agenda

18. juli: Tradicionalni fudbalski turnir "Asim Mahmuljin" stadion FK Bratstvo
19. juli: Izložba slika "Ni krivi ni dužni", aula OŠ Kozarac
20. juli: Kolektivna, Šehidska dženaza 09.00 sati stadiona FK Berek, 11.00  klanjanje dženaze i ukop na
lokalnim mezarjima: Bišćani,Rizvanovići, Rakovčani, Zecovi, Kamičani i Bosanski Novi. 
 
22. juli: Memorijalni pohod na Kozari, Planinarski dom Debeli brijeg
24. juli: Posjeta bivšem logoru Keraterm
25. juli: Prvi poslovni skup Kozaracke dijaspore
27. i 28. juli: Fudbalski turnir Kamičani, igralište u Kamičanima
28. juli: "Groznica subotnje večeri" restoran Stara bašta
29. i 30. juli: Memorijalni turnir u Kozaruši, stadion FK Mrakovica
29. i 30. juli: Motorijada, stara pilana
31.07. august: Obilježavanje godišnjice izgradnje i svečanog otvaranja Spomen obilježja u Krkićima
03. i 04. august: Tradicionalni turnir u basketu "Amir Ključanin" školsko igralište
06. august: Posjeta bivšem logoru "Omarska"

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na portalu: 370 gostiju i nema prijavljenih članova

kestenje.jpg

Ovdašnja osnovna škola, koju pohađa 340 učenika, posebna je priča. Ne tako davno bila je među najvećima u bivšoj zajedničkoj državi, brojeći i do 3.800 učenika. I danas su u njenim klupama učenici Bošnjaci, Srbi, Ukrajinci, Romi. Isto je i s nastavnim osobljem.

Al-Jazeera 01.2017.