Nezamisliva je nepravda koja se nanosi ženama nesrpske nacionalnosti žrtvama seksualnog zlostavljanja u logorima ali i van njega, kaže za BUKU prijedorski odbornik Mirsad Duratović....
U Republici Srpskoj (RS) po prvi put je krajem decembra utvrđen Nacrt zakona o zaštiti žrtava ratne torture. Ovim Zakonom uređuju se uslovi i postupak za priznavanje statusa i prava žrtava ratne torture, prava po osnovu utvrđenog statusa i način njihovog ostvarivanja, način obezbjeđivanja sredstava za ostvarivanje tih prava, te druga pitanja od značaja za priznavanje statusa i prava po ovom zakonu.

Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Milenko Savanović rekao je danas da Nacrtom zakona o zaštiti žrtava ratne torture treba definisati status i prava ljudi koji su bili žrtve torture.

U toku su javne rasprave u vezi sa ovim nacrtom zakona a prilikom predstavljanja ovog nacrta Zakona u Banjaluci , prijedorski odbornik Mirsad Duratović uputio je niz zamjerki na ovaj nacrt.

Kako je rekao, ovim Zakonom će se onemogućiti da bošnjačke i hrvatske žrtve tortura na teritoriji sadašnje Republike Srpske dobiju status žrtve a što bi za ovu populaciju bio izniman čin satisfakcije. Iako član 2. Ovog nacrta kaže kako ovaj zakon isključuje bilo koji oblik diskriminacije i promoviše, odnosno obezbjeđuje principe ravnopravnosti polova, pravičnosti, socijalne osjetljivosti i solidarnosti, te ravnotežu između privatnog interesa i društvenih mogućnosti, Duratović kaže kako je u pitanju jasna diskriminacija bošnjačkih i horvatskih žrtava torture u proteklom ratu.

„Ovaj Zakon je jako diskriminirajući i samo je jedan u nizu Zakona i Pravilnika koje vlasti RS donose, od lokalnog do entitetskog novoa, a koji će još jednom jasno pokazati da u RS nisu svi građani ravnopravni i da sve žrtve nisu jednako vrijedne odnosno da po vlastima ovoga entiteta postoje samo jedne žrtve i to one iz srpskog naroda“ kaže u razgovoru za BUKU Mirsad Duratović, Prijedorčanin koji je u proteklom ratu bio zatočen u logorima - od Omarske preko Manjače do Trnopolja.

On je ujedno u svojstvu predsjednika Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka javno iznio primjedbe na Nacrt zakona i predložio, kako kaže, neophodne amandmane na nacrt Zakona.

Gdine Duratoviću, Vlada RS krajem decembra utvrdila je nacrt Zakona o zaštiti žrtava torture, koji je trenutno u fazi javnih rasprava. Kako se Vama čini ovaj nacrt, da li on izjednačana bošnjačke, hrvatske i srpske žrtve?

Na Javnoj raspravi je rečeno da su nacrtom zakona predviđene sve žrtve ratne torture, pogotovo žene i djeca koji po dosadašnjim zakonima nisu moglida ostvare pravo. Sagledavajući kompletan Nacrt zakona jasno se pokušava onemogućiti žrtvama ratne torture bošnjačkog i hrvatskog naroda da ostvare ova statusna prava žrtve ratne torture iako član 2. Stav (1) ovog Nacrta Zakona kaže da „ovaj Zakon isključuje bilo koji oblik diskriminacije“. Ovaj Zakon je jako diskriminirajući i samo je jedan u nizu Zakona i Pravilnika koje vlasti RS donose, od lokalnog do entitetskog novoa, a koji će još jednom jasno pokazati da u RS nisu svi građani ravnopravni i da sve žrtve nisu jednako vrijedne odnosno da po vlastima ovoga entiteta postoje samo jedne žrtve i to one iz srpskog naroda.

Napisali ste da je ovaj Zakon diskriminatoran i da će onemogućiti praktično da bošnjačke i hrvatske žrtve tortura tokom proteklog rata na teritoriji RS neće moći ostvariti status žrtve, kako to dokazujete? Koje su Vaše primjedbe na ovaj Zakon?

Prva smišljena prepreka je prepreka dokazivanja. Žrtve nesrpske nacionalnosti ne mogu sve navedeno dokazati relevantnim dokumentima, relevantnim za nadležno Odjeljenje i Ministarstvo za boračko-invalidsku zaštitu RS-a. Zakonom je predviđeno da će uvjerenja o statusu žrtve ratne torture izdavati samo Republički centar za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske. Taj isti centar nema podatke o logorima Omarska, Keraterm, Manjača, Trnopolje i mnogima drugima sa područja današnje RS. Nema podatke o silovanim ženama nesrpske nacionalnosti. Nezamisliva je nepravda koja se nanosi ženama nesrpske nacionalnosti žrtvama seksualnog zlostavljanja u logorima ali i van njega.

Zakonom je predviđeno da će se uzimati u obzir samo dokumentacija koju izdaju republički organi i institucije uz mišljenej Saveza logoraša RS i Udruženja žena žrtava rata RS.Zakonom nije predviđeno da se činjenice mogu utvrditi izjavama svjedoka i na osnovu dokaza kojima raspolažu i druge entitetske, državne i međunarodne institucije i organi kao npr. Međunarodni Tribunal u Hagu, Međunarodni crveni križ, državne i entitetske sudske instance i drugi organi koji se bave pitanjima rata, ratnih zločina. Kako ja da dokažem boravak u tri logora ili silovane žene u logoru Omarska, nije nama niko izdavao potvrde prilikom izlaska iz logora da smo bili tamo ili ženama da su silovane u njima....

Vaša druga primjedba odnosi se na rokove za podnošenje zakona....

Da, taj rok je 3 godine od dana usvajanja Zakona a uslov je da prije podnošenja zahtjeva imate prebivalište u RS najmanje 3 godine prije podnošenja zahtjeva. U kombinaciji članova 5. i 38. onemogućava se podnošenju zahtjeva za sve one koji će sevratiti na prostor RS i dan nakon usvajanja Zakona a živjeli su i pretrpjeli torturu na području RS. Po ovome prijedlogu više će prava ostvariti oni koji su na prostor današnje RS došli kao izbjeglice srpske nacionalnosti iz Hrvatske ili Federacije BiH nego Bošnjaci i Hrvati koji su rođeni i živjeli ovdje i prije 1992.godine i nakon progonstva se vratili. Upravo da bi se tim eventualnim žrtvama to omogućilo formulisan je članom 3. rok u kom je lice trebalo biti izloženo torturi. Sporna je i odredba o ostvarivanju prava žrtava ratne torture koji danas žive u inostranstvu.

Zašto po Vama vlast u RS ne želi da ovo omogući?

Priznavanjem žrtava priznali bi se i zločini koji su počinjeni od strane civilne,vojne i policijske vlasti RS nad Bošnjacima i Hrvatima. Vlasti RS ne priznaju pravosnažne presude međunarodnih i domaćih sudova pa čak ni Okružnog suda u Banjaluci u predmetima ratnih zločina počinjenih od strane civilne,vojne i policijske vlasti RS pa kako očekivati da to same učine donošenjem ovakvog jednog zakona.

Vaš lični slučaj je veoma težak, prošli ste kroz pakao prijedorskih logora, kako su Vaše kolege iz Ministarstva i iz Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina reagovali u Banjaluci kada ste iznosili sve to što Vam se događalo a upravo u svrhu dokazivanja da je nemoguće da ostvarite statusno pravo žrtve torture iz rata?

Svojim ličnim slučajem sam prisutnima iz Ministarstva i Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina prošao kroz proceduru dokazivanja statusa žrtve. Rođen sam u Prijedoru, živio u Prijedoru do 1992.godine. Sve oblike mučenja i maltretiranja srpske vojske i policije osjetio na svojoj koži. Kao maloljetnik korišten kao živi štit, mučen glađu, tučen i maltretiran u logorima od Omarske preko Manjače do Trnopolja. Od 1999.godine se vratio u Prijedor. Ovim predloženim Zakonu ja i hiljade drugih koji dijele moju sudbinu nećemo moći ostvariti statusno pravo žrtve ratne torture jer ne mogu dobiti uvjerenje Republičkog centra a izjave svjedoka, uvjerenje Međunarodnog crvenog križe koje sam dobio u logoru Manjača, uvjerenje Regionalnog saveza logoraša regije Banja Luka, sudske presude iz Haga i Suda BiH neće biti priznate. Objasnio sam sličan problem u dokazivanju statusa civilne žrtve rata koji je imala moja majka i mnoge majke iz Prijedora i RS kojima su ubijena djeca od strane Vojske RS. Prisutni su nijemo slušali moje izlaganje i nakon toga pokušavali me ubijediti kako će ipak priznavati uvjerenja Međunarodnog crvenog križa i presude Tribunala u Hagu. Međutim to nigdje ne piše u zakonu a kada krene primjena zakona znamo da se primjenjuje samo ono što je napisano u zakonu ali ne i ono izrečeno i obećano.

Šta bi za Vas lično ali i za ostale Bošnjake i Hrvate značio status žrtve ratne torture u RS?

Nikakva odšteta, penzija niti bilo šta materijalno može obeštetiti žrtve ratne torture, naročite žene žrtve seksualnog zlostavljanja. Ništa ne može vratiti učinjeno na nultu tačku. Međutim priznavanje statusa žrtve ratne torture značilo bi satisfakciju žrtvama, priznanje patnje, boli i prestanak negiranja zločina i veličanja počinioca tih zločina. Značilo bi također da ovaj entitet okreće novu stranicu u procesu suočavanja sa prošlošću . Osim što prikriva istorijske činjenice i istinu, u RS se i ovim zakonskim rješenjem koje obeštećuje žrtve rata povratnici se Hrvati i Bošnjaci svrstavaju samo u kategoriju poreskih obveznika, onih koji će puniti budžet, ali neće imati pravo da budu i ravnopravni korisnici istog.

Kako bi po Vama trebao izgledati ovaj Zakon?

Ovo je samo još jedan od načina bježanja od suočavanja sa prošlošću i „guranja stvari pod tepih“ odnosno ostavljanja problema generacijama koje dolaze. Prihvatanjem prijedloga izmjena zakona koje smo dali Zakon bi trebao postati ono što ustvari svaki Zakon treba da bude, jednak za sve i prema svima. Trebao bi omogućiti jednake šanse za sve a ne da unaprijed odredi da će potencijalni broj korisnika biti 819 i potreban iznos oko 1,6 mil.KM. To potvrđuje sve naprijed rečeno da je Zakon napisan za tačno određene žrtve odnosno žrtve iz reda srpskog naroda.

Razgovarao Elvir Padalović

6yka.com

6yka.com