Piše: Drago Perković

Ilija Bagarić...
možda je na trenutke i znao gdje je...a vjerojatno nije..Ilija je bio jako i teško bolestan mladić...nešto u umu mu je blokirao percepcije stvarnosti, zdravo mišljenje, čestit govor, ponašanje logoraša, komuniciranje s ljudima, emocije i motivaciju za život...nesto ga je činilo Ilijom..u svakom drugom slučaju bio je kao i ostali...mršav,izlupan i sav u duginim bojama smrti..nije se smij'o...nije plak'o..nije im'o drugove..nikad nije bio gladan niti žedan..nije ni staj'o u redu za hranu..za konzerve..za odjeću..za pokrivala..nikad nije prič'o o majci ili ocu...o braći ili sestrama..o rodu ili porodu..im'o je svoj svijet..usamljen i tužan...crn k'o noć...težak k'o Trepča..
negdje na putu prema Jajcu njegovi poznanici iz sela su mu obukli dijelove vojne uniforme u ruku tutnuli granu namjesto puške i uvjerili ga da pohita branit' svoje selo..lutajući u igri,nabasao je na vojsku rs,granom pripucao na njih i dobio batine..onda je otpeljan na Manjaču..ja sam ga prvi put vidio u transportu za Batković...sjedio je na podu kod srednjih vrata i glavom ritmično lupao o njih...satima..tup-tup-tup...
satima je bac'o konzerve na metalna vrata pod kojima smo bili zaključani...tup-tup-tup..drugi su mu vraćali te izubijane konzerve...i ćutali..a on je bacao i bacao..znao je Ilija u razgovorima sa samim sobom,uz fijukanje hladnih zimskih vjetrova golih ledja na razbacanim dekama,da se svadja...da proturječi..sa Ilijom u sebi..nikad se nije smij'o..nikad nije plak'o.. Robija ga je razumio...I Ilija je Robiji vjerov'o..malo al' ipak...
bjež'o je i vrišt'o k'o malo dijete kad su ljekari došli po njega...nisu ga umirivali sedativi...ni sloboda...ni liječenje..ni Robija..Ilija je htio ostati sa nama..po svaku cijenu...možda je na trenutke i znao gdje je..
a vjerojatno nije...