Izdvajamo

Geografski položaj:

Kozarac se nalazi u sjevero-zapadnoj Bosni, na plodnoj ravni jugo-zapadnog podnožja planine Kozare na putu Prijedor-Banja Luka, centar 40 km od Banja Luke i 9 km od Prijedora. Geografskim položajem pripada Bosanskoj Krajini.

Novija povijest:

Kozarac se prvi put spominje 1334. godine. Već 1360. godine postaje slobodni kraljevski grad (Libera villa). Bio je središte Sanske župe. Tokom 14. i 15. stoljeca smjenjivalo se bosansko i ugarsko (mađarsko) gospodarstvo nad Kozarcom.Tako ostaje sve do 1518. godine, kada ulazi u sastav Osmanske imperije. Svoj najveci procvat je dozivio za vrijeme turske (osmanske) vlasti, koja je trajala 360 godina (1518.-1878.). U razdoblju od 1687. do 1835. godine biva administrativno-upravno i sudsko središte kapetanije kad doživljava svoj najznačajniji razvoj. Nakon Osmanske vladavine doživljava mnoge promjene vlasti kao i sama Bosna. U svim promjenama vlasti ostajao je bez skoro cijele infrasrukture, a najveće razaranje je doživio 1992. godine kada je sravljen sa zemljom, a cjelokupno stanovništvo protjerano od kog je oko 1500 ubijeno u zloglasnim koncentracionim logorima, a oko 300 je dalo svoje živote u redovima Armije BiH širom naše domovine. Povratak muhadžira otpočinje 1998. godine kao i izgradnja domaćinstava. Danas slovi kao primjer uspješnog i masovnog povratka na područje manjeg BiH entiteta. Sva infrastruktura IZ je bila porušena od čega je do danas većina obnovljena. Prve tri džamije u manjem BiH entitetu su otvorene na području ovog Medžlisa od kojih ''Prva džamija'' u Kozaruši 2000. godine.

U organizaciji Islamske zajednice Kozarac je do osnivanja Odbora IVZ SFRJ 1959. godine pripadao srezu IZ Prijedor. Od 1959. prelazi u samostalan Odbor Islamske zajednice i tako funkcioniše do potpunog protjerivanja muslimanskog stanovništva i uništenja cjelokupne infrastrukture maja 1992. godine. Od ponovnog aktiviranja 2002. MIZ-e Kozarac pripada Muftijstvu bihaćkom.

Mahić Amir ef.


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na portalu: 180 gostiju i nema prijavljenih članova

djaci.jpg

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.