Piše: Drago Perković

Vaše su baklje kao zore bacile svjetlost do naših dana u spomen hrabrih neka gore slova u kamen uklesana.
.
Ubiti starog i nemoćnog Iliju Atliju,hendikepiranu Marijan Luciju,vesela i zaigrana dječačića Gorana Matanovića ili Buzuke od kojih je Marko,odveden od kuće prema Ljubiji,ubijen i nađen spaljen do neprepoznatljivosti... izgorjele su mu gotovo 2/3 tijela.... ubiti Matu koji je imao gips na nozi do prepona i teško hodao cak i pomoću štake...ubijen je rafalom sjedeći na stolici ispred kuće Marka i Vikice Buzuk..silina i količina kuršuma ispaljena u ovog mirnog i dobrog čovjeka zabila je štaku u njegovo staračko,nemoćno tijelo....ubiti Fabijana,Peju,Stipu,Jozu,Katarinu,Maru...ubiti širok osmijeh težaka.. boli više od bola....ubiti 68 mještana, razne dobi i spola – od djece do staraca.

Zapaliti 65 obiteljskih kuća i Briševačku rimokatoličku crkvu....ubijati na mjestima gdje su žrtve uhvaćene... ubijati nad grobnicama koje su pobijeni mještani sami kopali... poubijane mještane zatuci do iznemoglosti, noževima im presijecati tetive na rukama i nogama, živima odsijecati meso s tijela, klati ih, ubadati noževima po tijelu, odsijecati noseve, uši, spolne organe, parati trbuhe, lomiti rebra, ubijati ih drvenim toljagama i krampovima...

primoravati majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima....silovanjem ubiti sve mlađe žene i djevojke. ubiti poljodjelca, ubiti rudara i ubiti radnika... onih nekoliko preživjelih...oni koji su pribranošću...ili čudom izbjegli pokolj a svjedočili mu,pokopavali su mrtve tamo gdje su ih i našli...pod pucnjavom,strahom i neizvješnošću..jedni su ukopavali postradale,drugi stražarili...zajedno rizikovali...i nadživjeli zločin....briševljanska priča...jedna u nizu..kao Kozaračka ili Prijedorska i dalje nosi sve krikove, jauke, zapomaganja,smrad na zapaljene leševe starih, nemoćnih,oboljelih, žena i dijece...i još uvijek vonja....teško je to,i preteško je to.. djelo je to onih koji i danas ponižavaju Briševo svojim prisustvom, pokazuju silu , narušavaju onaj bolni mir pucnjavom, derneče od vaskolike zemlje baš u Briševu, ne mogu od svog pasjaluka zaobići to mjesto muke, nevine krvi.

To je njima izletište, mjesto sprdnje. Misle da mogu šta hoće jer znaju da Briševo nije odgojilo gnjide, šljam i ološ nego ljude koji su toj bagri ustupali konačišta na dječijim krevetićima a oni se stiskali po podovima,zakidani kruhom kojeg su gosti popljuvali i koji su vazda siti jezdili na krilima njihove dobrote...ispraćani odmorni i čisti....dočekivani ljudski..Zaboravljaju na onaj dio da neće do kad hoće, a ono će im tad pred očima sigurno biti, Briševo koje sad tako revno obilaze, ispratit će ih.

Vjerujem da im zato Bog i dopušta da kroče u njega jer što više gledaju svjetlo Briševa to će im biti jača tama u koju ce pasti...u medjuvremenu,dodju Briševljani...u pusta polja i medju porušena domaćinstva...dolaze svake godine...i dolaziće..a 25 ih je..tih dolaženja..dovedu i dijecu...i dijeca će dovoditi dijecu..donesu sjećanja...odu...i odnesu ljubav...dodje i sveštenstvo..škropi svetom vodicom ognjišta naše djedovine..za uspavanke andjela dobrote...i odagnavanje osmjeha andjela osvete...dodju i oni što obećavaju...i povratak i pravdu..odu,a ni povratka niti pravde..s Briševljanima odlazi i tuga...i djeca će...i sveštenstvo...samoća neće...čekaće i dalje..godinu i vrelo ljeto...pod 68 humki tišina briševljanskih duša spava laganim snom....ostaće,za opomenu,kamenje spoticanja...

Izmedju nas i njih....uvijek ce i biti, a nije trebao.ni nama, ni njima..mi, opet, nekako idemo naprijed...nosimo ga u sjećanjima...u bolu..u suzama majki, djece,očeva,braće, prijatelja....u pričama..nosimo ga u okupljanjima, obilježavanju..u molitvama..u grobovima...nosimo ga u crkvama i na ognjištima mladih narastanja...iz prošlosti u sadašnjost...iz sadašnjosti u budućnost..nose ga i oni kojima je čast, poštenje, ljudskost i bliska kroz briševljansku žrtvu..opipljiva,svježa,nezaboravna i neoprostiva..simbolična u siromaštvu i nevinosti....u svojoj starosti kao i u mladosti.....25 godina poslije,,,ostalo je, nas, malo... drugačijih, zrelijih, iskusnijih, slobodnijih..i svjesnijih Briševljana..

Ostalo je nas bijesnih, žednih i gladnih istine.. prešli smo predug put čekanja....i ufanja...sad smo k’o stari kaputi sa više kamenih lica..al’ tu smo...nikuda mi nećemo iz svog sela..na vječnoj straži uz svijetla svijeća..i nikada..ušunjamo se mi..svakog 25 Jula,u briševački jastuk od zarasle ilovače da ne zna... ušunjamo se kao od umora od jurnjave po sumracima... od osame, od laži,od obećanja...i pokrivamo ga toplinama cijelu noć, a prije nego što se ugodinu opet probudi, ostavimo mu na rukama vrelim od sna, mali zamotuljak nekog novog jutra, jer drugo ništa i ne znamo, samo se u novo jutro dobro razumijemo....i da...ne... mi ne opraštamo zato što smo naivni, glupi ili što smo bez ponosa....naprotiv.. sve smo vidjeli...sve vidimo... sve i znamo... ali, nekako i dalje vjerujemo u dobro u ljudima... tako smo izabrali... i znamo da će nam zbog toga životi biti pravedni i čestiti.... opraštamo, ali ne zaboravljamo... dajemo,i danas,25 godina poslije, još po koju šansu i sebi i njima."...samo da rata više nikad ne bude...i da se nikom ne desi što se desilo nama
...