To da smo neznalice koje žive razbacane po gudurama, već odavno znamo.Da bi se u to uvjerili ne moramo listati geografski atlas. Dovoljno se osvrnuti oko sebe i odmah znaš gdje živiš, čemu možeš da se nadaš i gdje treba da se "goniš". Stručnija literatura od atlasa nije potrebna.

Ovaj cetvrtak pisem iz dijaspore, a i slijedecih par cetvrtaka cu da se javljam iz Hollandije. Zima a meni dobra sansa za izlazak u druge zemlje, i da se sjetim mjesta gdje sam provodio dok sam bio dijasporac. Ovaj put sam turista kod svoje djece.

Prva skupština na području Muftijstva bihaćkog u 2011. godini

U subotu, 05. 02. 2011. godine, u džamiji džemata Mujkanovići, održana je redovna Skupština medžlisa IZ Kozarac. Skupštini su prisustvovali novoizabrani članovi koji su na posljednjim izborima u Islamskoj zajednici dobili povjerenje od strane naših džematlija. Pored džematskih zastupnika Skupštinu su svojim prisustvom uveličali bihaćki muftija, prof. h. Hasan ef. Makić, te svi imami sa područja Medžlisa IZ Kozarac.

Ljudi moji , razbijam glavu već par dana kako vas obradovati kakvim tekstom a da ne zvučim plaho depresivno u ovom takoreći " lijepom vaktu".

Odgovor je samo jedan: Shvatio sam da u ovoj zemlji imamo izbora.

Možemo čak na tri načina. Prvi je olešiti se kakvom rakijetinom,naravno ko pije! Drugi je ova nova smjesa koja se nabavlja u apotekama ovaj “magic dragon” koji kažu puca jače od trave i plus može se slobodno nabaviti u svakoj piljari jer se prodaje ko čaj i treći način je praviti se blesav dok i onako ne pukneš od ove vlasti , od ove države, ove besparice, besposlenosti, beznađa .

Problem je dakle rješen, flašu s rakijom sam presuk’o čas posla i sad me evo gdje dovršavam pušenje ovog “magic zmaja”, pošto ovu treću varijantu isključujem, jer lud nisam ako ne poludim od sreće što živim baš u ovoj državi.

Sad vam slijede moji antidepresivni redovi.

Evo vec dvije hefte hladno, temperatura ispod nule. Ipak mi se ne predajemo i ne propustamo cetvrtak u Kozarcu. Lijepo je izaci malo iz kuce, a narocito zbog ove gripe koja je zavladala Bosnom, naravno treba se i paziti.

Tamo gdje se pitoma i plodna kozaračka ravnica pretvara u planinu i gdje vjetar njiše klasove žita po posljednjim brežuljcima nadomak Kozare, dok se u daljini čuju rika jelena i cvrkut ptica a kozaračka ravan sljubljuje se s Kozarom, starom planinom koja šuti već milijunima godina, otvarajući svoju utrobu tek rijetkima sretnicima, tamo započinje ova priča… Ovdje je oduvijek Kozara bila stjecište živoga svijeta, bila je oduvijek otok za duše umorne i one u nevolji i od tada do danas čuva mnoge tajne, dajući ih na kapaljku onima koji su živjeli s njom i u njoj.

Ovo je samo jedna priča o Kozarcu i Kozari, o njihovim tajnama, o onome što se šaputalo godinama, desetljećima, stoljećima. Priča o davnim vremenima, priča koju su kroz historiju sačuvale generacije, govoreći o Kozarcu kao o svjedoku vremena. Sačuvana jer je pričala o jednoj nesrećnoj ljubavi…

Poslije jako hladnog vikenda, poceo je snijeg da se otapa. Djaci su imali odmor, i ove sedmice ponovo u skolske klupe. Januar je mjesec kad se najvise posili i obilazi rodbina.Zato su ulice, i sokaci prazni samo ponegdje prije vecere sretnem ponekog setaca.

Objavljujuci tekst o tragicnom slucaju Rizada Hozića na stranici KozaracMutnik odlucili smo pokrenuti akciju posredstvom Sevapa da bi na najbrzi moguci nacin mogli pomoci Rizadu. Kao sto ste upoznati Sevap je odradio mnoge akcije i to veoma uspjesno sto se da vidjeti na pocetnoj u prilozenoj dokumentaciji. Ja se nadam  da ce i ova akcija biti uspjesna jer vremena je malo , a mozemo ako hocemo.Dalje prenosim cjelokupni tekst o tragediji koja je zadesila ovog siromasnog covjeka!!!

Može li čovjek pisati objektivno, bez emocija kada uđe u prostoriju i kada ugleda pogled bića koje vapi za pomoć.Velike oči traže spas i pomoć i gledajući sve to osjeća se miris koji izbija iz njegovih rana, onako kiselkast i čudan, neopisivo teško, da čovjek ekspoldira.

Kako je tek njemu. Mogao bih još puno toga da napišem, ali mislim da nije potrebno.

Posljednjih dana je bilo pravo proljetno vrijeme, a danas kao da je tek pocela zima. Snijeg je poceo da pada, ali to  nas mnoge nije sprijecilo da malo prosetamo do carsije.Ja kao po obicaju uvijek imam fotoaparat kod sebe, pa tako citavu heftu gdje mi se ukaze prilika pravim fotografije.