Izdvajamo

Pise: Satko Mujagic

“Znas, Sarah, postoji sansa da se ovog ljeta Josipovic pojavi u Omarskoj. Dosao bi i 9. maja, ali nije mogao. A ako se pojavi on, mogao bi, mozda i Tadic. Bas zbog frke oko Mladica. Cak i da ne kaze nista, to bi bila ogromna stvar. Bio je prosle godine u Srebrenici, mogao bi ove i u Omarsku. A trebao bi nam jedan dobar ‘Willy Brandt moment’ na Balkanu, zar ne? Da padne na koljena ispred Bijele Kuce. Josipovic je prosle godine vodao Dodika i Tihica po Sijekovcu, Brisevu i Kozarcu. Moze ove dovesti i Tadica u Omarsku.”

“I agree, it would be so important, just great, for Bosnia and whole the region, but I don’t think it will happen.”
“Zasto ne? Ako se poslazu kockice, a dosad jesu, mozda bas bude. Ma samo da dodje, ne mora na koljena prvi put. Nijemci su ipak Nijemci ;)

Koliko, po tebi, ima sanse da se to desi?”

“1%” I give you 1% :)

“Pa, dobro, dosta. Nisam ni ja imao vise sanse da prezivim Omarsku augusta 1992., pa sam jos tu ;)“

19. juni 2011.

Pricam ovo dan kasnije na Grbavici Omeru Karabegu, kaze Omer. "Ma, nema ni 1% sanse. Izbori idu. Tadicu je dosta Mladic, sad mora opet misliti na radikalno krilo biraca. Ne dajem ni 1%"

"Dajte bar 1% :) I da se kladimo?"

"Hajde, eto 1%, mada nece biti; a volio bih da uspije" :)

20. juni 2011.

Pricam ovo Nini, uz pivo, nakon konferencije o genocidu u basti hotela Evropa. I u momentu kad rekoh, ma dosta je i 1%, mozda bas bude, upada Murat:

"Sta? 1% sanse za Tadica? Ma, super. Dosta! :) Ni ja nisam imao vise sanse u ratu. Pokosio me mitraljez, sijac smrti, ovako vertikalno, 8 metaka, dijafragma potrgana. Ostavili me moji, pipnuli vrat i otisli. Ja se budim, mislim drugi svijet. Sve nesto bijelo oko mene, mir. Kazem sebi: Vidi, ima drugi svijet. A ono bolnica. Srpska. Ja na aparatima, nesto iz mene puse. Ide doktor, operisao me, iskrpio, i kaze:" Gospodine Tahirovicu, ja sam ucinio sto sam mogao. Ostalo je do Vas i do Boga.

Nisam ni ja imao 1%,

1% je puno... "


Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.