Izdvajamo

Pise: Satko Mujagic

Najvažniji preduslov za uspješan kalem je da rez na duši mora biti odlučan i neumoljiv. Deviza je: "zasijeci i uđi slobodno". Nakon nasijecanja duše (recimo po logorima) zamorci se u što većem broju protjeraju u drugu sredinu gdje nastavljaju život, naizgled u istom obliku. Bolje rečeno, zamorci u novoj sredini ni ne primjećuju da su duševno zaklani i da im se upravo ugrađuje, novi, zdrav kalem drugačije boje, okusa i mirisa

Uvod

Idem opet kući, za Kozarac. Tamo gdje su me Zemlja i Sunce prvi put tesali, vajali, pa odvajali. Tamo gdje davno pustih korijen, 1992. prihvatih kalem. Idem gdje Sunce baš na istoku izlazi. Tamo gdje i trava, ma i uzavreo kamen miriše. Gdje moj glas i muzika drugačije zvuče, a ljudi opet umiju da se smiju. Idem kući. Korak mi tu staru stopu traži, bunovan pogled opet Kozaru sabahom obgrli. Idem babi svom. Nosim nešto odjeće, poklone, muziku, jednu knjigu i puno srce. Dosta. Meni dosta.

 

Idem od kuće kući. Lijepo je imati dvije kuće. Lijepo. Napokon je lijepo. Čovjek je stalno na putu i stalno u povratku. Teško je kad nigdje ne pripadaš. Teško je kad nikud ne ideš i nigdje i nikome se nikada više ne vraćaš. Eto me…

 

Kako se kalemi insan

Kalemljenje insana (Al-Insan – Čovjek) složen je i dugotrajan proces kojem treba pristupiti s puno brige i tek nakon dugotrajnih priprema. Ukoliko se u toku vršenja operacije kalemljenja, koja uglavnom traje dugi niz godina, učini neka greška, kalemljenje u najvećem broju slučajeva ne uspijeva. Insan uglavnom ugine, samodestrukcijom ili sušenjem, a poznati su i slučajevi preranog kršenja zakržljalih grana, nakon čega ga se još samo može posjeći da ne smeta razvoju drugih insana. Ponekad, na primjer u slučaju da je stablo insana bilo još premlado, kalemljenje takođe ne uspijeva, no ovoga puta insan nastavlja da živi u prvobitnoj formi, a kalemljeni dio nosi u sebi na način da je neprimijetan i za njega i za okolinu. Kalemljeni dio i stablo postaju jedno, ali se ni izvana ni iznutra kalem kao takav golim okom ne primjećuje. Iz tog razloga ovakav insan u nauci se i ne zove kalem, već kosmopolit. Kosmopolit takođe može nastati i nakon kalemljenja odraslog primjerka, ali u tom slučaju kalem ne uspije, ne zbog mladosti čovjeka već najčešće zbog nedovoljne vezanosti za tlo i okolinu u kojoj je živio. U suštini, za ove primjerke može se reći da insan nije ukalemljen, već samo prenesen iz jedne sredine u drugu, asimilirajući se u voćnjak u kojem nastavlja život. Asimilacija insana je najuspješnija u sredinama koje su daleko od matice u kojoj je čovjek prvi put udahnuo vazduh na planeti, a koje su po svom uređenju, te ekonomskim i socijalnim prilikama i brzini života pogodne za razvoj velikog broja primjeraka iste vrste. Kod biljaka, ovakva okolina je najčešće staklenik, a kod ljudi prvenstveno se misli na zemlje kao Kanada, Amerika, Australija, te Novi Zeland. U svakom slučaju, što dalje to bolje.

Insana je najbolje kalemiti između petnaeste i četrdesete godine života. Naravno, kalemljenje može uspjeti i kod mlađih, odnosno starijih primjeraka, ali nije preporučljivo jer se šansa za dobar, zdrav kalem za svaku godinu razlike geometrijskom proporcijom smanjuje.

Kalemljenje se osim toga (ovo je već naglašeno) obavezno mora vršiti na insanu koji je dobro pustio korijenje u zemlju u kojoj je došao na dunjaluk.

Po mogućnosti, treba uzeti primjerak čovjeka rođenog u Bosni i Hercegovini gdje ljudi iz ni njima poznatih razloga prenaglašeno, iz zasad u nauci neistražene iskonske ljubavi, često bespotrebno previše, zavole okolinu i ljude s kojima žive (takozvana 'mrtvaja' - Za dalje pojašnjenje vidi citat o Bosancima, “Tvrđava”, Meša Selimović).

Pristupanje svetom činu

Prije samog pristupanja svetom činu kalemljenja insana, znači, odsijecanju stabla i usađivanju/nasađivanju novog, ne smije se zaboraviti nekoliko bitnih preduslova za uspješan razvoj kalema. Ovdje ćemo navesti samo dva najvažnija:

a) Veoma je bitno zasjeći, pa ukalemiti veći broj primjeraka, a veliki dio ostatka voćnjaka potpuno posjeći, to jest sistematski istrijebiti. Pošto insan nije drvo, već svjesno biće, zamorac, ili njih više, već u startu mora da se pomiri sa činjenicom da se njegov prvobitni habitus pretvorio u pepeo čime će i proces prihvatanja kalema imati više šanse za uspjeh. Ovo kršenje ostatka voćnjaka koje je nužno, kako zbog prihvatanja kalema, tako i zbog gubitka volje zamorca za povratak u prvobitnu zajednicu (i povratak samom sebi), u nauci i društvu od devedesetih godina 20. vijeka naziva se 'etničko čišćenje'. U nekim, iznimnim slučajevima, kao u Srebrenici i šest drugih opština u Bosni i Hercegovini, koristi se i ‘zastarjelo’ ime, genocid (vidi međupresudu Slobodanu Miloševiću, ICTY 16. juni 2004."Postoji dovoljno dokaza da je počinjen genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom”).

Eliminacija ostatka voćnjaka, iako važan momenat u procesu kalemljenja, ipak nije nužna. Bolje rečeno, dobar kalem može nastati i u sredinama iz kojih se ljudi, usljed ratnih dejstava u okolini, sami ispale u bijeli svijet.

b) Proces kalemljenja najbolje je započeti na, za zamorca, relativno težak način, na primjer mučenjem, dužim zatvaranjem u logore, silovanjem i slično. Ovime se kod dotičnog, po inerciji, zbog same ljudske prirode, razvija i u toku kalemljenja samo dograđuje, želja za životom. Nagon za opstankom će time, ne samo spasiti život jedinke, već i ojačavati i na kraju dograditi nakalemljeni dio insana.

Kalemljenje treba obaviti brzo i precizno, bez samilosti i razmišljanja. Kao dobar primjer ovdje možemo navesti proces sličan kalemljenju insana, a to je 'klanje insana'. Kod klanja i rezultat i proces su naravno drugačiji. Insana treba postaviti na koljena, nagnuti se nad istog, povući ga za kosu i jednim brzim odlučnim potezom noža, ne obraćajući pažnju na molitve, pitanja, plač, spominjanje djece, poziv na dugogodišnje prijateljstvo i slično, napraviti dug rez u području vrata. Insana se poslije može baciti na tlo ili nježno spustiti, to više nije od velikog značaja za rezultat. Ponekad se može i šutnuti mrtva glava, da krv brže istekne, mada je i ovaj potez više subjektivne prirode počinioca. Nož naravno treba obrisati, bar od hlače, zbog mogućnosti infekcije drugih insane (za primjer iz prakse o instrukcijama o klanju insana, vidi "Antologija zla", Alija Isaković).

Za razliku, znači, od klanja, kod kalemljenja insana, insan se samo duševno siječe, jer tijelo mora da ostane u životu.

Najvažniji preduslov za uspješan kalem je da rez na duši mora biti odlučan i neumoljiv. Deviza je: "zasijeci i uđi slobodno". Nakon nasijecanja duše (recimo po logorima) zamorci se u što većem broju protjeraju u drugu sredinu gdje nastavljaju život, naizgled u istom obliku. Bolje rečeno, zamorci u novoj sredini ni ne primjećuju da su duševno zaklani i da im se upravo ugrađuje, novi, zdrav kalem drugačije boje, okusa i mirisa.

Dalji razvoj

"Evo me u Los Anđelesu. Skoro je dodjela Oscara i ja ću vjerojatno otići na neki party, gdje ću piti crno vino, sretati neke poznate glumce i režisere, rukovati se, planirati nove projekte, i biti dio svijeta kome ne pripadam. Ali kome svijetu ja danas pripadam? Iščašen iz vremena i prostora, pokušavam se opet skupiti. Ako mi to uspije, svjedočit ću svojim novim ulogama. Ako ne, prosut ću se u pustarama i bespućima proklete Jugoslavije, koja nas je sve izdala, i koju smo svi, svatko na svoj način, izdali!" Rade Šerbedžija, 27. februar 2004.

Za dalji razvoj kalema najvažnije je da nova sredina u kojoj insan nastavlja život prihvati jedinku, uz obezbjeđenje najvažnijih uslova za egzistenciju. Usljed već navedenog, prirodnog ljudskog nagona za preživljavanjem, insan će sam od sebe početi da pušta korijene u novoj sredini i time, ni ne primjećujući novu, usađenu krošnju, zalijevati vlastito stablo. Ovaj proces mora da potraje duži niz godina, a u modernom svijetu naziva se integracija. Paralelno sa razvojem kalema, proces integracije često dovodi i do liječenja određenih nus-pojava kalemljenja od kojih je dosad napoznatiji post traumatski stres sindrom. Kroz školovanje, radni odnos, učenje novih jezika, pa i stvaranje porodice, insan se nakon kalemljenja samoinicijativno prilagođava novoj sredini i time sam, bez prisile, spontano i bez razmišljanja, zaključuje proces kalemljenja, kojem se od samog početka opirao.

Kod uspjelog kalema, zamorac će da hodi kroz život, gradi i stvara, upoznaje ljude ni ne primjećujući da su na onom, nekad mladom, jakom stablu zelene jabuke izrasli kvalitetni, sočni žuti plodovi kruške.

U novoj sredini, ljudi koji ga svakodnevno susreću nemaju pojma da su te iste kruške plod kalema, već s ponosom pričaju o još jednom uspješno integrisanom imigrantu.

Za okolinu, pak, iz koje je potekao, insan će do kraja života ostati stranac, izbjeglica, izdajnik, tuđin, jednom riječju ‘dijaspora’, za kojeg se, u najboljem slučaju, tek hladno i nemilosrdno zaključuje: ”Šta hoće, dobro se snašao”.

Ishod

U bosanskoj tradiciji, kalemljenje voćki je dobročinstvo, međutim, zbog nemalog broja negativnih posljedica u dosadašnjoj praksi, kalemljenje insana nije preporučljivo!

Čovjek ipak nije drvo. Ni najbolja svjetska viljemovka nikad neće imati kvalitet čiste jabukovače, makar ova bila cijeđena iz onih malih plodova zakržljale divljake iz gudura Bosne. Osim toga, sva dostignuća zdravog kalema, do kraja života ogledaće se u, za okolinu nerazumljivoj, ponekad i neprimijetnoj tupoj boli, tuzi i patnji zauvijek zamućenih očiju svih boja.


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji četa,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

Opširnije...