Izdvajamo

Da i ja kazem koju

Nije vjeronauka! Ne može bit i vjera i nauka. Il' je vjera il' je nauka! Trebalo bi biti "vjeronauk" - učenje o vjeri za djecu i odrasle...

Al' svi vole da dodaju ono "a" ("koja tipa motora je u tvog golfa?") Ako griješim - ispravite me! Nisam ni ja sveznajući, nisam ni ja Super-Šilja!

Al' jedno znam! U socijalizmu nije bilo ovoliko udruženja i nisu svi toliko tražili svoja prava. Danas je sasvim normalno pročitati vijest tipa "Udruženje prosjaka traži od Vlade hitne mjere za sprječavanje udara poskupljenja na standard građana!" I u daljem tekst donosi: "Ukoliko se građani ne oslobode tolikih udara na standard - članovi našeg udruženja spast će na prosjački štap!" - navode se riječi predsjednika Udruženja prosjaka...

 

Udruženje narkomana opet, ukoliko se neki medikamenti ne vrate na "preferencijalnu listu lijekova", prijete protestima i blokadom puteva droge...

Ja sam osnivač i pokretač jednog nadasve korisnog i našoj sredini potrebnog udruženja. Radi se o "Udruženju sarajevskih mediokriteta". Mnogo je ovakvih "istaknutih pregaoca" poput mene koji po dvadesetak godina nisu napravili ništa bitno. Uživamo u osrednjosti, divimo se Salijeriju, a Mozart nas nervira i tvrdimo da je "on to sve pođonio i maznuo"...

Zašto mi, sarajevski mediokriteti, ne bi osnovali svoje udruženje koje bi promoviralo osrednjost, nezamjeranje, "ja tebi – ti meni" ponašanje, i

uopšte zašto se ne bi malo družili, razmjenjivali iskustva, štele i poznanstva, pomagali jedni drugima u ovim teškim vremenima?

Mi mediokriteti nalazimo se u nezavidnom položaju. Naše nekad ugodne i obezbjeđene pozicije u narednom periodu bit će ugrožene. Kako ja vidim najveća opasnost ne dolazi kako bi vi dragi moji čitatelji očekivali od potencijalnih genijalaca!

Lako je s genijalcima. Oni su bezopasni. Em ih je malo, em su smotani i okolina ih lako povali u blato. Mislim da su po naše položaje opasniji oni KOJI NIŠTA NE ZNAJU! Sve ih je više i sve su bolje organizovani.

Oni koji ništa ne znaju vrebaju priliku da potjeraju nas koji bar nešto znamo! No problem je što sam ja jedini član ovog udruženja.

Kada pozovem nekog sarajevskog mediokriteta da mi se pridruži, ukažem mu na opasnost od neznalica koja nam prijeti, on se naljuti na mene i ustvrdi da on veze nema sa osrednjosti da je on "legenda ovog grada i šire"!

 

Elvis J, Kurtovich

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.