Izdvajamo

BRISEL - Predsjednik Srbije Boris Tadić poručio je na jucerasnjem panelu Briselskog foruma ''Približavanje Balkana EU" da je nerealno očekivati da se u BiH može stvoriti jedna nacija - Bosanci.

"Želim onima koji misle da je u BiH moguće stvoriti jednu naciju, Bosance, poručiti da je to nerealno", rekao je Tadić na panelu.

 

Istakavši da je očigledno da u BiH trenutno postoje neki specifični problemi i da ima razloga za zabrinutost, Tadić je rekao da će Srbija prihvatiti svako rješenje do koga dođu lideri u BiH, javlja dopisnik Srne iz Brisela.

Odgovarajući na pitanje da li je održavanje zajedničkih sjednica vlada Srbije i Republike Srpske u sukobu sa njegovim tvrdnjama o odnosu Srbije prema BiH, Tadić je rekao da  je saradnja Beograda i Banjaluke potpuno u skladu sa Dejtonskim sporazumom.

On je istakao da se na svakoj od tih sjednica podvlači da teritorijalni integritet BiH ne smije da dođe u pitanje, te poručio da Balkan ima Evropsku uniju kao zajedničku viziju.

"Budite sigurni da Srbija neće učiniti ništa što bi negativno uticalo na teritorijalni integritet BiH, kao ni Hrvatska. Mi smo garanti Dejtonskog sporazuma", rekao je Tadić.

On je ocijenio da je, osim očiglednog rezultata uspostavljanja mira, Dejtonski sporazum stabilizovao zemlju i tako stvorio temelj za njenu dalju izgradnju, te podsjetio da je saradnja Beograda i Banjaluke potpuno u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Na panelu su danas učestvovali i predsjednik Vlade Crne Gore Igor Lukšić, zamjenik direktora za proširenje u Evropskoj komisiji Stefano Sanino i američki kongresmen i autor ideje o "Dejtonu 2" Majkl Tarner, koji je rekao da će možda rješavanje problema u BiH zahtijevati i prethodno rješavanje problema na Kosovu.

"Posmatrajući cjelokupnu situaciju u regionu, 15 godina nakon rata, možda bi trebalo potražiti jedno zajedničko rješenje na temelju 'Dejtona 2", rekao je Tarner, koji nije ulazio u detalje svog prijedloga.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.