Izdvajamo

Da sve priče o obrazovanju nisu tužne i ne liče jedna na drugu dokaz je osnovna škola u Kozarcu nadomak Prijedora. U ovoj školi nacionalna grupa predmeta izučava se godinama, a mališani Srbi, Bošnjaci, Ukrajinci i Romi, najbolji su drugari.

Ovo je Republika Srpska, ali i Bosna i Hercegovina. Prijedor. Kozarac. Gdje smo  svjedoče ljudi, zastave, ali i pokoja zaostala rupa od metka. Iz rata.

Svjedoci rata s jedne strane, prekoputa život, i škola u kojoj se uči i ćirilica i latinica i islamska i pravoslavna i ukrajinska vjeronauka.

350 učenika Osnovne škole Kozarac uči po nastavnom planu RS, ali uz priznato pravo na nacionalnu grupu predmeta. Učiteljica Ismira Joldić iz Tuzle je doselila zbog posla.

"U odnosu na nastavni plan RS razlika je u fondu časova. Oko 90 posto gradiva je isto. Oni prvo uče latinicu, pa u trećem ćirilicu", kaže Joldić.

A da oba pisma znaju pokazali su nam učinici.

Ćirilični pano osnovne škole Branko Ćopić, pod sloganom "Upoznajmo se", djecu škole u Kozarcu podsjeća ko su bili Ćopić i Nušić. Uzvraća im se znanjem o bosanskim stećcima.

"Mi se trudimo izbaciti politiku iz škole, gdje je politika tu je problem", ističe Mirzet Mujičić, direktor OŠ Kozarac.

Koliko  god da je teško bilo izgraditi suživot nakon rata ovi ljudi su uspjeli. Kozarac ima blizu 10.000 stanovnika, toliko ih je i u dijaspori. Svoje mjesto zovu bosanskim Beverly Hillsom.

"Stariji se trebaju zapitati kako razgovaraju sa djecom, ne učiti ih da se ta djeca svete za ono što su im očevi prošli", jasan je Sabahudin Garibović, predsjednik Udruženja logoraša BIH

Popularnom trendu zvanom odcjepljenje ne odolijevaju ni u ovoj mjesnoj zajednici.  Cilj je da Kozarac bude samostalna opština.

N1

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.