Pismo koje sam dobio od Zikrije Krkića, preko njegovog sina, elektronskom mrežom, sa molbom da ga objavim. Pismo objavljujem u cijelosti.

Ja, Zikrija Krkić, sam ubijen 1992.godine. Tijelo je zivo i samo ja znam moje bolove i Allahu ih iznosim tražeći pravdu. Zarobljen sam sa 19 godina. Torturisan na najgore načine u Omarskoj i Manjači 7 mjeseci. Imao sam svega 40kg. Svaki dan sam bio tučen i bacan misleći da sam mrtav. Protjeran sam u Norvešku gdje sam stekao petero djece. Trenutno sam 100% invalid baš zbog tih tortura. Sad nakon 20 godina mislio sam da je to davna prošlost, da su ti zlikovci koji su zatvarali nevine nestali... Oni se ponovo pojavljuju i ponovo mene uzimaju za žrtvu. Na mojim ledjima ponovo zaradjuju poene i vrše neke svoje ciljeve. Imao sam više razloga da se osvetim onima koji su me 1992.godine torturisali ako sam već prestavljen kao neki manijak. Ja nisam ubio nikoga što vjerovatno neće reći oni koji su mi ovo smjestili i zatvorili me ni kriva ni dužna. Ja znam i vidim one koji su mene i moje sugradjane mučili i ubijali. Nisam ubio niti se  „svetio“ nikome. Sada im paše da kažu da sam osvetnik zbog neke male svadje i da sam ih ubio zbog ničega i jos na TV-u izlaze i kažu  „priznao“, a ja nisam znao ni za šta me terete. Zamolio bih sve ljude koji misle da ima pravde da me podrže i pomognu koliko mogu. Ja znam da je ovo Božije iskušenje ali i ja sam ljudsko bice.

Zikrija Krkić