Izdvajamo

Piše: Mr.Jasmin Medić

Nekoliko dana nakon obilježavanja 22. godišnjice napada srpskih vojnih (JNA i VRS) i policijskih formacija na Kozarac i formiranja koncentracionog logora Trnopolje, objavljena je vijest da su tri osobe srpske nacionalnosti uhapšene zbog ratnog zločina počinjenom nad bošnjačkim stanovništvom Kozarca u toku maja i juna 1992. godine. Radi se o Mitru Vlasenku (1955.), Radi Vlasenku (1960.) i Dragi Končaru (1959.), trojici pripadnika tzv. VRS.
Iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine preneseno je šturo saopštenje: “Ovi osumnjičeni su pod istragom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i osumnjičeni su da su u periodu od 24. maja 1992. pa do kraja mjeseca juna 1992. godine, u okviru širokog i sistematskog napada vojske, policijskih i paravojnih jedinica na civilno stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti općine Prijedor, u svojstvu pripadnika vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, na području mjesta Kozarac, lišili života sedam osoba bošnjačke nacionalnosti”.

Napominjemo da je napad srpskih vojnih i policijskih formacija na Kozarac započeo 24. maja 1992. godine nakon što su Kozarčani odbili potpisati lojalnost nelegalnim i nelegitimnim vlasti opštine Prijedor. Nakon ovog odbijanja, Kozarac se našao u potpunom vojnom okruženju srpskih snaga. Sam napad predvodila je 343. brigada JNA (kasnije 43. motorizovana brigada tzv. VRS) predvođena majorom Radmilom Zeljajom, formacije Prvog korpusa tzv. VRS na čijem čelu je bio general-pukovnik Momir Talić. Pored njih u napadu su aktivno učestvovale i lokalne srpske vojne i policijske formacije pod kontrolom SDS-a i tzv. srpskog Kriznog štaba opštine Prijedor (sastavljenog od funkcionera opštinskog ogranka SDS-a i pripadnika JNA).

U toku trodnevnog neprestanog granatiranja Kozarca, stanovnici ovog mjesta, mahom Bošnjaci i jedan manji dio Hrvata bilo je stavljeno pod koncentričnu vatru artiljerije, tenkova i drugog naoružanja u rukama agresora. Epilog ovog napada je potpuno porušen i opljačkan Kozarac sa oko 800 ubijenih civila. Preživjeli muškarci, žene, djeca, starci odvedeni su u koncentracione logore koji su već bili formirani nakon što je odluku o njihovom formiranju donio tzv. Kriznog štaba opštine Prijedor. To se prvenstveno odnosi na poznata tri prijedorska koncentraciona logora – Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Prvo hapšenje za zločine u Kozarcu desilo se tek 22 godine od napada agresorskih snaga na Kozarac te njegovom potpunom uništenju. Vijest o hapšenju svakako je ohrabrujuća te ulijeva tračak nade da je pravda na ovim prostorima ipak dostižna. Osim toga, ove optužnice pokazuju da na području opštine Prijedor 1992. godine zločini nisu počinjeni samo u poznatim koncentracionim logorima nego da su se i na drugim mjestima desili pokolji neviđenih razmjera.

Iako se u prvostepenim ili drugostepenim presudama donesenim pred MKSJ-om, spominju zločini počinjeni tokom napada na Kozarac i to u predmetima protiv Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Miće Stanišića, Stojana Župljanina, Radoslava Brđanina, Milomira Stakića, ovo su prve optužnice protiv direktnih izvršioca zločina počinjenih u Kozarcu. Neki optuženici poput Slobodana Miloševića, Momira Talića, Milana Kovačevića i Sime Drljače živi nisu dočekali izricanje presude. Zoran Karlica, jedan od najistaknutih aktera napada na Kozarac, prema navodima nekih očevidaca ubijen od strane svojih vojnika, kao nagradu za svoje zločine, ubrzo nakon pogibije ‘dobio’ je svoj trg u centru Prijedora koji se i danas zove po njemu. Ideja prijedorske srpske vlasti da se Kozarac nazove Radmilovo po Radmilu Zeljaji, na koncu nije uspjela.

Naredbodavci i počinioci zločina, odnosno ubistva oko 800 civila još uvijek su na slobodi, a da se protiv velike većine njih niti vodi istraga niti se ranije vodila. Veliko je pitanje da li će uopšte biti pokrenuta. Među takvim naredbodavcima spadaju, između ostalih: Radmilo Zeljaja, Pero Ćolić, Vladimir Arsić, Milutin Ćađo, Momčilo Radanović zv. Cigo, Dragan Janjetović zv. Janjac, Radenko Delić, Dragan Javorac, Miloš Preradović, Marko Đenadija i njima slični saučesnici u genocidu nad kozaračkim Bošnjacima i Hrvatima. Odgovornost za zločine svakako snose i svi drugi pripadnici srpske vojske i policije.

Imajmo u vidu da se trojici uhapšenim na teret stavljaju ubistva tek sedmorice civila. Za očekivati je da će proces protiv ove trojice biti pokretač novih istraga u cilju kakvog-takvog zadovoljenja pravde, rasvjetljavanja istine i satisfakcije porodicama ubijenih kozaračkih Bošnjaka i Hrvata.

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.