Izdvajamo

Novinar 24sata Hajrudin Merdanović u intimnom tekstu otkriva kako se osjećao razotkrivajući priču o Perici Matasu, jedno od najvećih priča u njegovoj karijeri...

Autori: Hajrudin Merdanović , Jasmina Sarić Čedić

Jutro je. Vrući kolovoz. Zvoni mi mobitel. Broj mi se čini poznat. Javljam se. Čujem smireni glas s druge strane: pristojno se predstavlja i pita me: “Hej! Hoćeš li jednu toplu ljudsku priču? Naravno da hoću. O čemu je riječ? Postoji čovjek u jednoj bolnici za kojeg nitko godinama ne zna tko je.”


Zbunjen sam. Svašta sam u životu čuo. I vidio. Ovo mi se čini kao nevjerojatna, nedoživljena priča. Novinar sam, znatiželja se odmah rodila. O čemu je tu riječ, za Boga, pitam se i grozničavo slažem u glavi početne informacije koje sam dobio od sugovornika. Ako je istina, a nemam nikakav razlog ne vjerovati sugovorniku, onda sam pred nevjerojatnom pričom koja bi mogla zaista promijeniti nečiji život. U redakciji su zatečeni.
Dogovoramo se što dalje. Jasno nam je. Putujem hitno na Rab. Tamo, u psihijatriskoj bolnici, čeka me “moj” čovjek bez identiteta i njegovi dobri ljudi koji 36 godina vode brigu o njemu. Kazali su mi da je dobio ime Perica Matas (tad sam prvi put čuo kako ga zovu) samo da ga lakše mogu evidentirati u bolničkim knjigama. On nema svojih stvari, slika iz djetinjstva, bilo kakvih uspomena, baš ničeg. Kao da je prognan iz života. Razmišljam dok se vozim autocestom prema moru.

Šturi podaci jedino kažu da su ga u kolovozu 1980. godine našli kako luta okolicom Drniša. Imao je tad između 16 i 18 godina. Mentalno je retardiran. Ne govori artikulirano. Teško je bilo išta od njega tada doznati. Pogotovo odgovore na ključna pitanja: tko je, odakle dolazi, kako se našao u pustopoljini drniške Zagore...Milijun pitanja roji se glavom, a nemam niti jednog suvislog odgovora. Samo nagađanja. Zasad. Pericu su prvo smjestili u splitsku bolnicu. Postoji trag. Njegovo pshijatrijsko vještačenje koje je potpisao dr. Milas. Piše da je pacijent teško duševno zaostao. Savršena dijagnoza za trenutačni transport u Psihijatrijsku bolnicu Rab.

Za njega su se tamo brinuli 36 godina i osigurali mu sve što su mogli. No i oni su pokušavali, pisali, tragali ne bi li mu se našla obitelj i još bolja skrb. Na sve su mu načine, za razliku od države, pokušali vratiti dio ljudskosti koje su mu životne okolnosti tako grubo oduzele.

Vrt bolnice u Rabu mirno je mjesto. Prepun zelenila i sjene. Tamo me čekao Perica kad sam ga prvi put vidio. Mršav, u uredno zakopčanoj bolničkoj pidžami s hlačama navučenih preko trbuha. Sjedio je na drvenoj klupi zajedno s Helenom Grubišić, socijalnom radnicom u bolnici.

Pružio sam mu ruku. Gleda me radoznalo. Ne možemo verbalno komunicirati. Svejedno, Perica se drži sasvim prijateljski. Smije se. Vedar neki tip, mislim u sebi. Gospođa Grubišić priča mi o njemu. “Nikad nam nitko nije dao neku korisnu informaciju o njemu. Kad bi on bio zdrav i mogao nešto reći o sebi, bilo bi lakše, no ovako je vrlo teško. Njega kad pitate, Perice gdje ti je kuća, on odgovori, ovdje u Kamporu, misleći na bolnicu jer i ne zna za ništa drugo. U bolničkoj kantini stoji šalica s natpisom ‘Za Peru’. U čaši svi ostave pokoju kunu za njega. Perica, jasno, dobiva i redovite bolničke obroke”, kazuje socijalna radnica.

Zaljubljen u Kolu

Idemo svi zajedno u kantinu. Mali dućan za pacijente i osoblje bolnice. I zaista. Na rashladnoj vitrini stoji čaša koju je spominjala socijalna radnica. Uvijek se unutra nađe pokoja kuna za najveću Peričinu strast. Bocu poznatog bezalkoholnog pića. To voli više od svega, kažu mi. Kupujem mu kolu. Onu od 0,33 litre. Plastičnu. Staklene ambalaže nema. Zbog zaštite pacijenata. Brzo je otvara i ispija cijelu neviđenom brzinom. Još se i dobro zagrcnuo pa ga gospođa Grubišić brižno lupa po leđima.

Perica praznu bocu onda stavi u džep na prsima. Ali naopako. To je znak da će rado popiti još jednu kad mu je netko kupi, objašnjavaju mi. Zanima me kako Perica živi, kakav je u kontaktu s drugima. “Uvijek je nasmijan, jednostavan. Komunikativan”, otkrila je Sanja Katalinić, psihijatrica iz rapske bolnice. “Voli cure i rado komunicira sa ženskim osobama. Nije agresivan. Surađuje, a kad mu se nešto kaže, to i odradi. Jasno, bilo kakve ozbiljnije obaveze ili nekakav ozbiljniji rad za njega predstavljaju teži problem. A na neki svoj način pun je života.”

Najdraži pacijent u bolnici

Jasno vidim da Perica nije nesretan u bolnici. Ipak, on za drugo i ne zna. Psihijatrica također kaže da voli skretati pozornost na sebe. “Ponekad se iz čista mira sruši na pod. Onaj tko ga ne poznaje mislio bi da mu je pozlilo, a on se zapravo ponaša kao dijete. Nekad privlači pozornost žaleći se da ga boli zub ili glava. Zapravo je jako drag. Novu godinu, Božić i ine blagdane slavi zajedno s ostalim pacijentima.”

Bio sam potpuno šokiran kad su mi kazali da je Ministarstvo zdravlja odlučilo više ne pokrivati troškove Peričina boravka u bolnici. Nakon 36 godina učinila je to neka nevidljiva birokratska ruka, lišena empatije i zdravog razuma.

“On je jednostavno tu dio nas. I to nevjerojatnih 36 godina! I kad čovjek proučava sva ta dopisivanja, prepisivanja, svu tu papirologiju o njegovu identitetu, shvatiš da tih 36 godina nikome nije stalo do njega. A i on je bio nečije dijete. I eto, čije, to se ne zna. Ostavljen je negdje, pretpostavljam. Ako je nađen u adolescenciji gotovo kao formirana osoba, negdje je živio. Da se netko stvarno zainteresirao za ovaj slučaj, to bi se davno riješilo”, odrješita je gospođa Katalinić.

36 dana i 36 godina

Već tada mi je bilo sasvim jasno da negdje mora postojati neki trag o pravom identitetu Perice Matasa. Unatoč potpunom ignoriranju svih državnih institucija. Gotovo 40 godina!

Bili smo u Drnišu, mjestu gdje je Perica pronađen. Prošli smo cijeli grad i okolicu, ali bez ikakvog uspjeha. Zakopali smo se u arhive i baze podataka. Opet isto. Nitko o Perici ništa nije znao. Frustracija je rasla. Priča o čovjeku bez identiteta, digla je prašinu u cijeloj državi. Nadležni su se konačno uzvrpoljili jer su shvatili da mu grubo krše ljudska prava, a deseci tisuća komentara građana na društvenim mrežama i portalu 24sata pokazali su da je to što su uradili nesretniku nedopustivo. Priču o Perici iz 24sata prenijeli su mnogi mediji. U Hrvatskoj i regiji. To je, pokazalo se kasnije, bilo ključno.

Nakon toga stvari su se počele slagati na najbolji mogući način. Prošlog tjedna sjedio sam u redakciji 24sata. Preko puta Nisveta Kesića, Peričina brata. Zapravo, Sajidova brata. To mu je pravo ime. Obitelj Kesić je bila izvan sebe, priča mi Nisvet koji sad živi u Zagrebu. “Moramo se svi skupiti, što nije jednostavno jer živimo na različitim krajevima svijeta, i dogovoriti sastanak na Rabu. Ono što za sada znamo je da će Sajid vjerojatno morati ostati u nekoj ustanovi, s obzirom na svoje stanje, no sigurno ćemo ga neprestano posjećivati i biti uz njega kako bismo nadoknadili izgubljene godine”, rekao je.

Potraga je konačno gotova. U točno 36 dana uspjeli smo čovjeku vratiti dostojanstvo i identitet. Ono što država i njezine institucije nisu mogle ili htjele punih 36 godina. Ali kako to objasniti Sajidu Kesiću? Hoće li se itko zbog toga upitati kako radi svoj posao u državnoj birokraciji? Ne nadam se. Nimalo.

Pericin brat Nisvet: Godine tuge zamijenila je velika radost

Nisvet Kešić (55) dugo je i prepun emocija gledao u fotografiju davno izgubljenog brata Sajida. I to na dan kad je i službeno doznao da je DNK analiza pokazala da je doista riječ o njegovu Sajidu.

Grlo mu se stiskalo i teško je nalazio riječi da opiše ono što osjeća. Nema pravog načina da se u rečenice i riječi složi 36 godina strepnje, strahova, sumnji, nedoumica i beskrajne tuge. Jer Sajida je na kraju obitelj Kešić oplakala. Bili su uvjereni da sam i izgubljen u svijetu u kojem se ne snalazi dovoljno dobro nikako ne može preživjeti. Morali su ga na kraju proglasiti mrtvim, za što su dobili i rješenje, odnosno smrtovnicu. Majka i otac u međuvremenu su umrli, no Sajid još ima tri sestre i dva brata. Dok se prisjeća svega iz proteklih godina, Nisvet stalno svraća pogled prema Sajidovoj fotografiji na stolu ispred njega. Kao da i sam vidi ono što je tako očito, ono što vide i primjećuju svi koji taj tren sjede kraj njega. Sličnost je neupitna. Isti pogled, iste crte lica, osobito oko nosa i usana. Da ih pogleda netko tko ni ne zna o kakvoj je nevjerojatnoj priči riječ, odmah bi pogodio da su dva brata u pitanju.

Sumnje nema. DNK analiza samo je bila znanstvena i službena potvrda onoga što je obitelj Kešić znala nakon što je Sajida vidjela u novinama 24sata. Nisvet uzdiše i vrti glavom.

- Zamislite, u dva sam navrata radio neke poslove na Rabu, i sve u blizini bolnice. Da sam samo znao da iza ograde godinama živi moj brat za kojim smo toliko suza prolili - tihim glasom priča Nisvet.

Jer sjećanja iz davnih dana djetinjstva još su u njemu živa, kao da je vrijeme stalo negdje u onim vremenima dok je Sajid još bio s obitelji, dok nije bilo strepnje, dok razarajući rat nije došao na prostore Bosne i Hercegovine. Obitelj Kešić skladno je živjela u selu Kamićani pokraj Prijedora. Sajid je, priča njegov brat, bio dobroćudan dječak koji nikad nije pokazao ni truna agresije. Volio je i štitio djecu koja su bila slabija od drugih, a iznad svega je bio zaljubljen u mehanizaciju, kombajne i traktore.

Bio je dobar i drag

Iako slabijih intelektualnih sposobnosti, Sajid je imao svoju slobodu te je u potrazi za poljima i strojevima volio lutati oko Kamićana. Često je znao odštetati i do susjednog sela, ali se uvijek držao pravila koje su mu roditelji postavili. Bespogovorno se iz svojih šetnji vraćao prije nego što bi pao mrak.

Tako je i 14. kolovoza 1980. godine obitelj bila uvjerena da je 15-godišnji Sajid otišao u jednu od svojih avantura do susjednog sela. No kad je pao mrak i kad su vidjeli da se ne vraća, zabrinutost je počela rasti. I tako je krenula ova tužna i nevjerojatna priča koja je svoj epilog dobila tek nakon punih 36 godina.

- Naš Sajid je kao dijete i krenuo u školu, ali su rekli da škola nije za njega pa je prestao ići. Bio je dobar i drag. Teško se izražavao, ali je znao komunicirati i svi smo razumjeli kad je nešto htio reći. Nikad nismo preboljeli njegov nestanak, pa smo od srca zahvalni novinama 24sata. Da nije bilo vas, vjerojatno ga nikad ne bismo našli - priča Nisvet, kojemu je žao što Sajid svih ovih godina nije dobio mogućnost boraviti u nekoj ustanovi koja bi mu omogućila i određeni oblik školovanja.



U iščekivanju susreta

Jer, siguran je, Sajid se mogao za nešto izučiti. Ovako, Nisvetu srce treperi od neizvjesnosti i uzbuđenja zbog prvog susreta s bratom koji će uskoro uslijediti. Jedva čeka, kaže, da ga zagrli nakon toliko godina, ali pomalo se pribojava kako će Sajid, naviknut na rutinu psihijatrijske bolnice, prihvatiti obitelj koju nije vidio gotovo četiri desetljeća.

- Najviše mi je žao što naša mama Šuhrije nije poživjela da dočeka ovaj dan, da zagrli svoje dijete. Nikad se nije prestala nadati, a umrla je prije četiri godine ne znajući što je sa Sajidom - tužno priča Nisvet.

S tom se tugom izmjenjuje sreća zbog Sajidova pronalaska, za koji Nisvet kaže da mu se čini kao da se ponovno rodio.

S neopisivom srećom će pamtiti dan kad je postalo sigurno da je bezimeni čovjek iz bolnice na Rabu njihova obitelj, njihova krv. Dan za koji su svi bili uvjereni da nikad neće doći. I zbog kojeg su sad u iščekivanju još jednog. Onog kad će Sajida napokon vidjeti i zagrliti.

24sata.hr


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."