Izdvajamo

Šest je punih dana od kad smo krenuli na maraton, oko 800 kilometara je pređenih iza nas i sutra se, ako Bog da, vraćamo!
Emocije ne jenjavaju...pod dojmovima smo dženaze, Potočara, a ponajviše cjelokupnog maratona...o čemu ću više riječi napisati sutra, nakon što uspješno okončamo isti, a do tada mi dozvolite da u kratkim crtama pokušam dočarati desavanja zadnja dva dana.

Nakon što smo u srijedu navečer stigli u Srebrenicu, odnosno Potočare, upućujemo se kod dida i majke, Ibre i Naze Planić, koji žive u Potočarima. Djeca su im raseljena po bijelom svijetu dok je jedan od njih šehid. Naši momci već dugi niz godina/maratona prenoće ovu noć uoči dženaze kod njih,tako je bilo i ove godine. Oboje su vrlo ljubazni, susretljivi, s puno različitih anegdota i priča.

Nakon klanjane dženaze, malo smo odmorili i zaputili se prema Karakaju, mjestu na izlazu iz Zvornika, na samoj granici sa Srbijom. Ruta je bila kratka, (60ak km) , tako da sam odlučio da izvještaj o istoj spojim u jedan, zajedno s današnjim.
Probijajuci se kroz silnu kolonu auta koja su se vraćala sa dzenaze, u poslijepodnevnim časovima smo došli u prenoćište, gdje smo sutradan, odnosno jutros, krenuli put sljedećeg odredišta - Jelaha.

Put je bio dug 165 km, a vremenski je trajao 9 sati sa pauzama. Vrijeme je bilo idealno za vožnju, a prvo veće mjesto na koje smo naišli bila je Kalesija, zatim Živinice, pa Banovići, gdje smo se i uslikali pored "Ćire" I ostalih eksponata koji su izloženi u dvorištu sjedišta rudnika mrkog uglja.

Vožnja ne bi bila vožnja da se ne sastoji od uspona. ???? Tako smo i danas imali uspon uz Vozuću, nakon kojeg se spuštamo u Zavidoviće, te nastavljamo put Maglaja.

U Maglaju smo napravili veću pauzu u restoranu Riva, čiji nas vlasnik, već evo drugu godinu za redom časti ručkom, čiji lijep gest ne može ostati nespomenut.
Nakon ručka upućujemo se prema Jelahu, gdje i stižemo oko 17 sati. Raspremivši se, odlučili smo da na večeru odemo u obližnji Tešanj, gdje nam posjeta zaista uvijek ostane u lijepom sjećanju, tako da ni sad neće biti izuzetak...

Sutra nas očekuje zadnji dan maratona, očekuje nas uspon na Borje, spust u Kotor Varoš, pa nakon toga put Banja Luke do našeg Kozarca, o čemu će opet biti više riječi sutra, kad, ako Bog da, maraton uspješno završi, a do tada, srdačno vas selami i pozdravlja vaš BK KOZARAC!

Tekst i foto: Amel Bešlagić


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?