Izdvajamo

Poštovani Kozarčani, ljubitelji biciklizma, redakcijo portala Kozarac.eu,

Ostalo je manje od 20 sata do biciklističkog maratona Kozarac-Srebrenica-Kozarac,tako da smo izrazili želju da vam se obratimo još jednom prije samog polaska.

Prije svega, želimo se zahvaliti svima vama, ljudima dobre volje, ljubiteljima zdravog života na pažnji koju nam sve ove protekle godine nesebično poklanjate u zajedničkom nastojanju da opominjemo i trgamo od zaborava ne tako davnu historiju koja nam se desila u želji da nam se ista nikad ne ponovi.

Pored ovoga, želimo se zahvaliti našim sponzorima, portalu Kozarac.eu na čelu sa Nijazom Huremovićem, Domu za starija lica ENEA na čelu sa Emirom Dautovićem, te metaloprerađivačkoj firmi CROMEX iz Prijedora na čelu sa Mirsadom Ramićem, te ostalim privatnim licima, koji su nesebično izašli u susret pomažući nas novčanim sredstvima, olakšavajući nam i na taj način jedan ovakav poduhvat.
Pored toga, želimo vas s ponosom obavijestiti da je ovogodišnji odaziv učesnika maratona veći u odnosu na prošlogodišnji. Naime, pored učesnika iz Kozarca, učešće u maratonu uzet će naši prijatelji iz PRIJEDORA, Čelinca, Ključa, Mostara i Sanskog Mosta.
Također, treba naglasiti da je za dva naša učesnika maraton počeo još prošle sedmice. Naime, naš Sabit Džonlagić i Fikret Bilalović odvezli su do sad oko 1000 km, prošavši kroz 6 zemalja i sutra nastavljaju sa ostatkom ekipe.

Nakon što položimo cvijeće ispred našeg spomen obilježja i učenjem Fatihe odamo počast našim Šehidima, zaputiti ćemo se na prvu dionicu maratona u dužini od 130 km, KOZARAC-PRIJEDOR-SANSKI MOST-LUŠCI PALANKA-BOSANSKA KRUPA-BIHAĆ.

Svima nama polazna tačka će biti najveći mali grad na svijetu, SUTRA, 7.7.2019. godine ispred šehidskog spomen obilježja u 9:30.
Tako da i ovom prilikom vas pozivamo da budete dio nas, da nas svojim prisustvom podržite i ohrabrite, jer zaista ste vi i vaše prisustvo najbolji stimulans.
Mi smo spremni, a vi?

Vaš BK KOZARAC


Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.